Sve je počelo sa čudnovatim rimskim carom
Markom Aurelijem. Njegovo posthumno
objavljeno delo Meditacije (kod nas najčešće
prevođeno kao Samome sebi) bilo je začetak ne
samo jednog novog književnog žanra, već i
svojevrsnog pogleda na svet. Otklon od sveta,
fokusirani pogled na sopstvenu nutrinu, i to
izražen u kratkom, krajnje jednostavnom, ali
poetizovanom obliku, najbližem aforizmu,
postao je uzor brojnim piscima i misliocima.
Pomenućemo samo dvojicu. Meditacije Marka
Aurelija bila su omiljena knjiga Ive Andrića.
Pročitao ju je ko zna koliko puta, a upravo nju je
poneo u bolničku sobu iz koje se nije vratio pre
tačno pola veka. Na marginama ove knjige
Andrić je napisao poslednje reči u životu. Uticaj
cara stoika na Andrićev misaoni sklop je
ogroman. Najbolje o tome svedoči knjiga
Znakovi pored puta, tematski, poetski i žanrovski
najsličnija Aurelijevom delu. Još jedan stvaralac
koji mnogo duguje Aureliju je rumunski filozof
Emil Sioran. Iako idejno udaljen od antičkog
uzora, i to pre svega po oštrom nihilističkom
pogledu na svet, forma Sioranovih dela najbliža
je Meditacijama, a njegov uticaj i sâm Sioran
potvrđuje govoreći da utehu pronalazi u „prozi
prihvatanja umornoga cara“.
Iako se Radovan Vlahović u delu Misli o životu i
stvaranju direktno ne oslanja na čuvenu knjigu
Marka Aurelija, suma onoga o čemu on u njoj
govori, baš kao i teme koje pokreće, najbliže su
čuvenom caru.
Ukoliko tematski posmatramo ovu knjigu, ona se
može podeliti na nekoliko celina. Uslovno
rečeno, na jednoj strani je autorov pogled na
samoga sebe, dobrim delom i na korene svog
stvaralaštva, a s druge strane prisutan je pogled
na svet, njegove vrline i ništa manje mane.
Taj pogled nije gnevna rezigniranost kao u
Sioranovom slučaju, nije ni prihvatanje datosti i
uslovnog poraza kao u Aurelijevom, iako odjeci
takvih pogleda na stvarnost postoje i u
Vlahovićevom delu. To je koliko otpor prema
nepravednom svetu (kako Vlahović piše:
„Stvaralaštvom već decenijama izražavam
unutrašnju pobunu protivu sveta, koji me svojom
snobovskom ohološću zapostavlja, guši i tlači,
kao nezaštićenog svedoka mahnite ispraznosti,
kojom se već čitav vek gradeći i rušeći ideologije
krvi i tla tako prkosno i bezobrazno razmeće.“),
ništa manje i otpor prilagođavanju koje upravo
taj svet traži: „Nisam uvek spreman da slušam
šta mi sa strane govore oni koji bi da me oblikuju
po svom ukusu.“
Gotovo prirodni izraz takvog pogleda na
stvarnost sukobljenost je sa političkim
strukturama: „Malo-malo pa me političari i
njihove politike vređaju i meni nije preostalo
ništa drugo do da se od njih branim, a to mogu
samo radom i stvaralaštvom.“ Možda je upravo
ova rečenica i esencija onoga o čemu u knjizi
Vlahović piše. Nasuprot prljavštini svakodnevice
i njenim niskostima stoji umetnost, sredstvo ne
samo za borbu, već i životna esencija autora koja
donosi pobedu. Ili barem pruža priliku za
dostojnu borbu.
Naravno, ovo je samo jedan značenjski i tematski
segment knjige, jer kako sâm Vlahović piše:
„Stvarnost nam nikada nije dovoljna, ona je
neophodna, ali nedovoljna…“
Znatno veći, nekima možda i značajniji deo
knjige autorov je odnos prema samoj umetnosti.
Istražujući njene korene (tako je tu i Vlahovićeva
eterična muza „sestra“), on piše o predstavljanju
ljubavi u umetnosti, književnosti i njenom mestu
u današnjem svetu, recepciji sopstvenih dela,
temama koje ga tangiraju, ali i temama koje
obeležavaju njegov opus. Tu su i avangardisti i
klasici, i ukorenjenost u tradiciju i pokušaj da se
ona prevaziđe. Tu je pogled i na selo i na
velegrad. Kao i na Banat, središte autorovog
života, ali i gotovo kompletnog njegovog
književnog opusa.
A tu je i sâm autor. Suočavajući se sa uzusima
postojanja, bolešću, otporima sredine, ponajviše
životnom komplikovanošću, on pokušava da
pronađe njegovu srž: „Kako nam život sve više
odmiče, naša potreba da ga definišemo, kako
sebi tako i drugima, svakim danom je sve
moćnija i veća.“
Čitajući ovu knjigu mi srećemo zapitanog,
ponekad umornog, mnogo češće radoznalog
čoveka i pisca, koji želi da u ovoj knjizi ostavi
trag o svetu koji ga okružuje.
U isto vreme, Vlahovićeve Meditacije, nazovimo
ih tako po uzoru na delo cara stoika, suočenje su
i sa samim sobom: „Postoje trenuci kad se treba
zaustaviti, prikočiti, sećanjem osvežiti pamćenje.
Vratiti slike, događaje, promisliti i proživeti ih
još jednom. Ne samo lepe, gde smo se junačili,
trijumfovali, dobro se osećali i sebi dopadali, već
i one kad smo iskazivali nedoslednost, strah, jad i
bedu karaktera.“
Vladimir Petrović