Meditacije Radovana Vlahovića Radovan Vlahović Misli o životu i stvaranju

 



 Sve je počelo sa čudnovatim rimskim carom

Markom Aurelijem. Njegovo posthumno

objavljeno delo Meditacije (kod nas najčešće

prevođeno kao Samome sebi) bilo je začetak ne

samo jednog novog književnog žanra, već i

svojevrsnog pogleda na svet. Otklon od sveta,

fokusirani pogled na sopstvenu nutrinu, i to

izražen u kratkom, krajnje jednostavnom, ali

poetizovanom obliku, najbližem aforizmu,

postao je uzor brojnim piscima i misliocima.

Pomenućemo samo dvojicu. Meditacije Marka

Aurelija bila su omiljena knjiga Ive Andrića.

Pročitao ju je ko zna koliko puta, a upravo nju je

poneo u bolničku sobu iz koje se nije vratio pre

tačno pola veka. Na marginama ove knjige

Andrić je napisao poslednje reči u životu. Uticaj

cara stoika na Andrićev misaoni sklop je


ogroman. Najbolje o tome svedoči knjiga

Znakovi pored puta, tematski, poetski i žanrovski

najsličnija Aurelijevom delu. Još jedan stvaralac

koji mnogo duguje Aureliju je rumunski filozof

Emil Sioran. Iako idejno udaljen od antičkog

uzora, i to pre svega po oštrom nihilističkom

pogledu na svet, forma Sioranovih dela najbliža

je Meditacijama, a njegov uticaj i sâm Sioran

potvrđuje govoreći da utehu pronalazi u „prozi

prihvatanja umornoga cara“.

Iako se Radovan Vlahović u delu Misli o životu i

stvaranju direktno ne oslanja na čuvenu knjigu

Marka Aurelija, suma onoga o čemu on u njoj

govori, baš kao i teme koje pokreće, najbliže su

čuvenom caru.

Ukoliko tematski posmatramo ovu knjigu, ona se

može podeliti na nekoliko celina. Uslovno

rečeno, na jednoj strani je autorov pogled na

samoga sebe, dobrim delom i na korene svog


stvaralaštva, a s druge strane prisutan je pogled

na svet, njegove vrline i ništa manje mane.

Taj pogled nije gnevna rezigniranost kao u

Sioranovom slučaju, nije ni prihvatanje datosti i

uslovnog poraza kao u Aurelijevom, iako odjeci

takvih pogleda na stvarnost postoje i u

Vlahovićevom delu. To je koliko otpor prema

nepravednom svetu (kako Vlahović piše:

„Stvaralaštvom već decenijama izražavam

unutrašnju pobunu protivu sveta, koji me svojom

snobovskom ohološću zapostavlja, guši i tlači,

kao nezaštićenog svedoka mahnite ispraznosti,

kojom se već čitav vek gradeći i rušeći ideologije

krvi i tla tako prkosno i bezobrazno razmeće.“),

ništa manje i otpor prilagođavanju koje upravo

taj svet traži: „Nisam uvek spreman da slušam

šta mi sa strane govore oni koji bi da me oblikuju

po svom ukusu.“

Gotovo prirodni izraz takvog pogleda na

stvarnost sukobljenost je sa političkim


strukturama: „Malo-malo pa me političari i

njihove politike vređaju i meni nije preostalo

ništa drugo do da se od njih branim, a to mogu

samo radom i stvaralaštvom.“ Možda je upravo

ova rečenica i esencija onoga o čemu u knjizi

Vlahović piše. Nasuprot prljavštini svakodnevice

i njenim niskostima stoji umetnost, sredstvo ne

samo za borbu, već i životna esencija autora koja

donosi pobedu. Ili barem pruža priliku za

dostojnu borbu.

Naravno, ovo je samo jedan značenjski i tematski

segment knjige, jer kako sâm Vlahović piše:

„Stvarnost nam nikada nije dovoljna, ona je

neophodna, ali nedovoljna…“

Znatno veći, nekima možda i značajniji deo

knjige autorov je odnos prema samoj umetnosti.

Istražujući njene korene (tako je tu i Vlahovićeva

eterična muza „sestra“), on piše o predstavljanju

ljubavi u umetnosti, književnosti i njenom mestu

u današnjem svetu, recepciji sopstvenih dela,


temama koje ga tangiraju, ali i temama koje

obeležavaju njegov opus. Tu su i avangardisti i

klasici, i ukorenjenost u tradiciju i pokušaj da se

ona prevaziđe. Tu je pogled i na selo i na

velegrad. Kao i na Banat, središte autorovog

života, ali i gotovo kompletnog njegovog

književnog opusa.

A tu je i sâm autor. Suočavajući se sa uzusima

postojanja, bolešću, otporima sredine, ponajviše

životnom komplikovanošću, on pokušava da

pronađe njegovu srž: „Kako nam život sve više

odmiče, naša potreba da ga definišemo, kako

sebi tako i drugima, svakim danom je sve

moćnija i veća.“

Čitajući ovu knjigu mi srećemo zapitanog,

ponekad umornog, mnogo češće radoznalog

čoveka i pisca, koji želi da u ovoj knjizi ostavi

trag o svetu koji ga okružuje.

U isto vreme, Vlahovićeve Meditacije, nazovimo

ih tako po uzoru na delo cara stoika, suočenje su


i sa samim sobom: „Postoje trenuci kad se treba

zaustaviti, prikočiti, sećanjem osvežiti pamćenje.

Vratiti slike, događaje, promisliti i proživeti ih

još jednom. Ne samo lepe, gde smo se junačili,

trijumfovali, dobro se osećali i sebi dopadali, već

i one kad smo iskazivali nedoslednost, strah, jad i

bedu karaktera.“


Vladimir Petrović