Sećanje je okidač za otvaranje fioka podpameti u kojima je lagerovano ono što je doživljeno i koje bi, da nema sećanja, ostalo u meni do kraja života i naravno i kad bih umro, imam utisak, da bi se iskalo da izađe napolje. Otvarati jednu po jednu fioku u tom velikom ormaru proživljenog ponekad može da bude bolno, ali nikako ne treba odustajati. I radost i bol je ono što sam ja proživeo. To je sastavni deo bića i sve to zajedno je moj život i takav je kakav je. Mnoštvo protivurečnosti koje su ga činile tek sećanjem nalaze u novom pogledu na njega odgovore i rešenja za ono što nisam uspeo da sebi definišem i razrešim. Shvatio sam, vredi sećati se, ali ne nikako živeti od sećanja.