Žarko Jovanović (1925. – 1985.)

 



Preživio je koncentracijske logore Banjicu, Sajmište i Trepče.

Izgubio je obitelj u Samudaripenu.
Glas tuge pretvorio je u pjesmu.

Njegova "Đelem, đelem" na Prvom svjetskom kongresu Roma 1971. u Londonu izabrana je za romsku himnu.

Pjesnik i glazbenik čiji je rad postao dio romskoga kolektivnog pamćenja. 

Прикажи мање

Добри мој Радоване, педесет година твог писања је печат твог постојања. Трудио си се да кроз природу и људе видиш нашег Творца. Да природи и људима подариш себе као што је то љубљени Господ Исус Христос учинио за нас. Читаве одељке твојих књига посветио си карактеризацији људи , што би рекао Срђан Грубор који те је најбоље описао у свом теолошком осврту на твоје књиге. Моја је захвалност Господу што сам био твој свештеник а ти верни слуга Црквене општине као њен Председник. На многаја и благаја љета мој Радоване. Твој молитвеник пред Господом отац Драган.

Jer tebi suđeno Radovane da veličaš te lezileboviće govorio je moj pokojni brat Vlasta. Izgleda da jeste, odgovori mu ja, bez želje da ulazim u dalju raspravu gde sa sigurnošću znam da je on u pravu ali kako bi sačuvao vlastiti ponos i stavio glavu kao noju pesak oćutao sam njegovu primedbu I složio se sa njim.

Hladnoća nas usporava i zaustavlja u spoljašnjim aktivnostima.U toplim sobama inspirišemo se bližnjim i sobom.O otkrićima, ćutimo,Bez maski pred ogledalom,kao u krađi uhvaćeni,razumom kao presom kompresujemo i odlažemo u nepovrat samoobmane kojima smo se tokom godina življenja zanosili.

Od Dunava kroz borove,rudi zora.

Poročeni vlastitom naivom i prosečnošću potrebe za dopadanjem bauljamo jezikom kao još ne progledali psići, sve jednako verujući da ćemo pronaći toplo materino vime i uroniti i zaboraviti se u njemu.Ali prostor isperd nas je prazan i naš hotimični izlet u leptiraste šareniše jezika nam se otvara kao put bez kraja koji nas isprva čini srećnim i raduje nas sve dok ne shvatimo da je željena toplina i ugnezđenost toliko daleko da je kroz nekoliko života ne možemo dosegnuti. Upali smo u zamku slatkoće jezika i da ne ostvarenost naša postaje beznađe kom se predajemo sa strahom i pritvornošću kakvom sebe do tada nismo znali.I zaustavimo se i ćutimo sve jednako verujući da ćemo na taj način smiriti damare jezika koji nas uvlači sve dublje i dublje u zamke svojih metafora, alegorija, sinegdoha, epitimija u vezuve nedomišljenosti koji nas ponekad izrigaju zajedno sa magmom oprečnih zahteva i inperativa koje u sebi nosimo.

Evo me Stižem Plaštanicom skrušeno u nedostojnu tišinu Podvigom Haos u cvet pretvoren Lik samotni Isijava radost večnosti Iz tvoga krila Oče nebeski

Lektori Često mi se desi da pišući svakodnevno na blogu ne očistim dovoljno dobro tekst te mi se uglavnom prokradu greške kako štamparske tako i gramatičke prirode. I često mi se na zidu ispod teksta na fejsu pojave dobronamerni prijatelji koji me upozore na grešku. Ja im ne zameram i sa zadovoljstvom ispravim grešku na koju su mi ukazali. U ona davna vremena, kad su pisci bili aristokrate, imali su sekretare koji su vodili računa o svakom tekstu koji ide na objavljivanje i u štampu. Oni su brinuli o detaljima i vodili računa o pravilima jezika jer su za to bili plaćeni. Ja na žalost nisam u mogućnosti da plaćam sekretara i lektora koji će me pratiti u svakodnevnom pisanju na blogu. I zato i kad mi se prokrade po neka greška, molim da mi se oprosti i ne uzme za zlo, bar ovde na blogu. A za knjige se uvek nađe lektor i ti tekstovi se svakako više puta čitaju i pregledaju.

Kad krenem na sastanak sa tobom kao sa subinom Usudi polude i besni, mahniti između nas postave mrtve straže Demone sa tvojim likom kao zidove Vraćam se i samujem Lovac što vaskrsava radosti sate postanem

Pada sneg. Iz crnih šuma stižu glasovi pobune.Čekamo svetlost, toplinu odgovora i moćnu misao.Budni smo, zar ne vide da smo budni?