Ako bude
bude
a ako ne bude
biće kad bude
Književnik, osnivač i direktor Banatskog kulturnog centra
Samo lepa reč i pozitivna emocija mogu učiniti da u trenutku svopšteg besa i razdraženja duboko povređene duše nađu smirenje i utihnu i zaborave se i ponovo uspostave preko potrebnu harmoniju unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta.
Oduvek sam sebe doživljivao i o sebi govorio kao o pravoslavnom Srbinu iz Banata kojem je zajedno sa drugim narodima Jugoslavija zajednička država- Nikada mi jugoslovnstvo nije smetalo a li sam uvek u osnovi svog indetiteta imao svoje "slatko pravoslavlje" i srpstvo kao nacionalno obeležje. U vremenima budućim svakako bih se trebao pozabaviti sećanjem i razmišljanjima na razne identitetske teme, a za da toliko..
"Raša je bio neko ko nam je otkrivao nove vidike, talente i ukazivao nam je na nove vrednosti. Svojevoljno je ušao u lik Raše pronalazača što se deci mnogo dopadalo Voleli su način na koji je glumio. Tako je Raša otvorio svoje srce za sva dečija srca i obrnuto Za sve ove godine dok je nastupao bio je jedan od najomiljenijih likova dece i po tome će još dugo ostati zapamćen."
Često čujem i pročitam kako se dešavaju svađe među ljudima. To me onespokoji i uplaši jer vidim da svi žele da budu u pravu.Ponekad od mene traže savet ili pak traže da budem sudija, što je veoma nezahvalno i mučno. U takvim situacijama ne dajem nikakav određen sud već mirno saslušam obe strane, povučem se i ne prenosim razgovor dalje. Kod mene u zavičaju postoji jedan idiom koji kaže; NEMAM KADE.
Tu sam
baš tu opet
kao i uvek
pod pogledom
Boga oca svedržitelja
i tvorca
Kupa me i vida mi rane
svetlošću svojom
Da osnažem
I obožen
ispišem delo moje
u slavu njegovu
Веома чудан народ: не можете их уклопити ни у један светски поредак.
Иако знају да губе, без крви се неће одрећи ниједне своје територије.
Током Другог светског рата страдали су колико и Јевреји. За једног немачког војника убијано је 100 Срба, мађарске казнене јединице су их поклале и бациле испод новосадског моста. Бугари су упадали у њихова села и на најбруталнији начин убијали жене, децу и старце. Усташка војска је направила посебан нож за клање Срба, а са њим су ишли католички свештеници говорећи: „Ви кољите, а ми ћемо вас ослободити од грехова“.
Османлије су им одузеле мушку децу. Крстили су их и муслимани и католици.
У Првом светском рату Французи су им слали топове, али погрешне топове да би се што дуже бранили и што више гинули; слали су им брашно за војску помешано са пиљевином, да би им на крају рата наплатили и пертле.
Немачки авиони су их бомбардовали 1941. године, а савезнички авиони 1944. године.
Рекли су „не“ Османлијама, „не“ Аустроугарима, устали су против немачке окупације, а против Стаљина 1948.
Никада нису хтели да приступе било каквом савезу, било ком пакту, нити да изађу ван својих граница.
На Косову су стали против Отоманског царства да би заштитили Европу. Касније су устали против Аустроугарске да заштите своју веру.
Нема империје или силе против које нису устали.
Убили су цара Мурата и престолонаследника Фердинанда, а свом краљу одрубили главу када је покушао да их потчини аустроугарском политиком.
Занимљиво је и да су у тренуцима свих својих крвавих историјских страдања увек остајали без савезника.
Победили су на бојном пољу, али изгубили за преговарачким столом.
Штавише, они никада нису били терористи или антисемити.
Воле све подједнако, ни мраве не газе јер су и они божја створења.
Много су крварили за Европу, а над српском судбином још нико није заплакао.
Свет је некако одушевљено прихватио њихову сатанизацију, а нико није помислио да се они једноставно бране.
Мислите да су Срби узнемирени што их свет не воли?
Верујте ми, ни најмање.,
Готово да нису ни покушали да убеде свет."
"Срби све што им се дешава сматрају својеврсним антихристовим ударом на православље, а у тој борби једини им је савезник Бог."
Postoji više vrsta knedla. Jedne se koriste za supu i prave se od griza, Druge se prave od brašna i stavljaju se u paprikaš. Postoje i treće koje nastaju kao proizvod nezadovoljstva i straha.One nam se same zaglave u grlu i kad pokušavamo da izgovorimo reč nismo u mogućnosti.Ako neko zna za još neku vrstu knedli neka slobodno javi.O knedlamu u grlu može se mnogo toga reći, a verujem da drugi ljudi od mene znaju mnogo više.Sigurno su i inventivniji u opisivanju situacija sa knedlama.Neki su napisali stranice i stranice opisujući ih do u tančine.Neki se spremaju da islikaju triptihe o knedlama. Neki komponuju sonate na temu knedla, knedla knedlica,itd, itd.Romani se pišu na temu knedla u više nastavaka.A ono što je posebno interesantno i filamdžije se okreću njenom veličanstvui knedli.Dramski pisci govore o knedlama u tri slike, a vajari prave ogromne skulpture knedli.I praotac Adam je sigurno imao knedlu u grlu kad je shvatio da je prevaren.O knedlama se može reći da su iz raja izašle.
Nisi revanšista
a kad pričaš o otkupu
Stavljaš im prst u oko
a oni se taman zaboravili
niko ne spominje
i računaju prošlo je
A onda si ti našo da objaviš
svoju kao opštu istinu
o narodu stradalnom
i u boga verujućem
Zato ćutu i pravu se
ko da ništa nije bilo
u prošlosti
A bilo je i te kako
kaže mi prijatelj
Oni ćute
I drže te u obruču
od tišine koja plaši
Godinama se bavim vašim đedovima
a kad vi treba mojim da se bavite
ćutite kao zaliveni
Oko mene mnogo diplomiranih
sa delom tankim il nikakavim
A tranžiru i miniru digod stignu
i falu se kako oni svešta znadu i umedu
Oni Misle
da opasnost sam im
A onda ti neka pobožna lisica
da ne veruješ
podmetne nogu
dok ćerka funkcionera komunističeke
omladine skine plakat za tvoje književno veče
Za jačanje nogu
Losos
Grčki jogurt
Španać
Barena jaja
po jedno
za doručak
Orasi sa medom
Banane
I dobar štap
sa rukohvatom
Iz popodnevne dremke
Objavu, koju delim, napisao je moj dugogodišnji Fejsbuk prijatelj Radovan Vlahovic, čini mi se da smo se zapratili negde 2009 ili 10, još nisam pojma imala da ću živeti u Novom Bečeju i ovog zanimljivog čoveka više puta u novobečejskoj gradskoj biblioteci videti uživo.
Крај године је и на адресу редакције Повеље, по обичају, стижу обавештења о конкурсима за бројне књижевне награде. Као редакција која држи не само до квалитета објављених издања, већ и до видљивости добрих књига што долазе с наше адресе, редовно шаљемо прописан број примерака на конкурсе за књижевна признања. То је и нека врста обавезе према ауторима. Уосталом, за последњих двадесетак година, књигама објављеним у Повељи додељено је преко 40 угледних књижевних награда. Сви пређашњи уредници, почев од Драгана Хамовића, преко Горана Петровића и Живорада Недељковића (који је и данас у редакцији), па до мене, држали су и држимо до тога да репрезентативност наших издања треба да буде изражена и на овај начин.