Biti
posesivan znači nekog ili nešto čuvati samo za sebe. Za mene je to isto što i
biti sebičan, a kad se malo bolje udubim i pokušam proniknuti u sebe, vidim da
ni ja nisam u svim svojim ratovima i borbama baš puno odmakao u ličnom
usavršavanju i prenebregavanju istog.
Moje
emotivno biće je u neskladu sa mojim racionalnim bićem. U ovoj kratkoj belešci
ću pokušati da ispovedim i iskažem zaključke o vlastitoj inkopatibilnosti koja
je potaknuta razgovorom sa jednim mojim prijateljem. Srce je uglavnom sebično i
sve želi zadržati za sebe. Pod njim podrazumevam moj emotivni svet koji je
uglavnom potaknut mojim čulnim doživljajem kako ljudi tako i stvari, i ja sam
sam sklon da se vezujem, i da vezujem za sebe po sistemu dopadanja i
privlačenja određene ljude, pojave, stvari. Da ih čvrsto prigrlim, da ih stisnem,
i da ih ljubomorno čuvam i da ih ne puštam dalje od sebe. To je nešto strašno i
radikalno što je svako od nas bar po jednom osetio u životu, a dešava nam se
uglavnom suprotno: sve ono što posesivno čuvamo ima želju za slobodom i
sklonost da potraži odraz svog lika i u ogledalu nekih drugih očiju. Ako to
primetim i doživim kroz emocije, koje vrlo često bivaju nerazumne, reagujem
prosto instiktivno i to se uvek loše završi, uglavnom po mene. Kad sve to,ipak
pogledam racionalno vidim da nema razloga biti posesivan ni prema kome i ni
prema čemu, pa ni prema samome sebi preterano. Vidim da je svaki čovek svet za
sebe, da svaka stvar ima svoje mesto pod suncem, da svaka pojava ima svoj
jedinstveni i neponovljivi smisao. Dakle, racionalno kad promislim sve, vidim
da na mome mestu nema razloga za preteranu i obskurnu posesivnost. Ljudi su
ljudi, svako za sebe. Stvari su stvari, svaka za sebe. Pojave su pojave, svaka
za sebe. Svi zajedno tvorimo jedan svet koji je međusobno ispleten u svojim
odnosima, u svojim emotivnim odnosima, u svojoj uzajamnosti koja uvek mora, bar
ja tako mislim, imati meru i sklad.
Radovan Vlahović
iz knjige „Ljubavne i OK priče“
