Postoje sati kad okovani smo nekom prirodnom nepogodom ili pak životnim okolnostima pa nas obujmi misao da smo mogli u svom životu mnoge stvari učiniti drugačijim. Da smo samo...i tako dalje i tako dalje, nastavljamo u sebi nabrajanja bez reda i smisla. Prizivamo osećaje kajanja i stida, za sve što smo učinili ili pak za ono što smo propustili. Optužujemo i sebe i druge u nemogućnosti da povratimo vreme u kome su se događaji dešavali. Onda nam u susret dođe neka reč, zvuk, osmeh ili nas samo vetar pomiluje i spremni smo sve da zaboravimo i da nastavimo dalje sa našim naizgled besmrtnim i glupim životom.
Došla si niotkud, kao fantazija samotnika, što razbija dosadu monotone večeri, gazeći pri tom bosim nogama jesenje ruže prekrivene snegom. Naga, mnogolika i bestelesna ogledaš se u razbijenim kristalima pahulja.
Ljubav je, kažeš, ukosnica od mesečeve kriške. Tuga je prećutani smeh. A život umišljaj koji prozbiljno shvatamo.
Sanjaš da moja si žena, kažeš. Pa dobro… Pretvarajmo se noćas da jesi. Uzjahaćemo belog konja i krenuti prema izlasku sunca. Ja verujem u moć reči, u pesmu koja nas čini stvarnim. Vetar ti je mrsio kosu, a otvorila si se kao cvet jutarnji i ponudila. Bio je to ritam lupkanja nogicama balerine o daske pozornice. Iz daljine se čula violina,mirisalo je na proleće, a ustvari bela ledena noć se pružala preko nas kao tihi i dostojanstveni saveznik.
…
Večeras sam postao većinski partner očaju. Staratelj, tako da kažem koji ga uči da pravi salto mortale. Kupujem mu na crnoj berzi šećerno vreme. Vodim ga na rekreaciju po groblju zabluda. Dajem mu na kašičicu čaja od makovi čaura, da se prosvetli. Plašim ga smrću. On se ježi, ne želi da veruje, da dok ispisujem ove redove ipak umreće.
Radovan Vlahović
iz knjige „Ljubavne i OK priče“
