Vašar i priča o palici

 Odem danas na vašar da kupim slavinu od pola cola za česmu i neki nož za kuhinju, a dan lep, nedeljni, kao i svakog aprilskog vašara pred Uskrs. Nije mi bila namera da se dugo zadržavam, a usput me sretne drug iz detinjstva Gruja i pozdravimo se i izljubimo kao braća rođena. Stigao je na vikend u selo iz Zrenjanina, sređiva kod stare majke dvorište i kuću, a kako je stalno u škripcu sa vremenom, juri da sve stigne da završi. Susret me je setio na njegovog brata Vladicu koji je umro pre petnaestak, a možda i više godina, sa kojim sam u detinjstvu igrao fudbal, zajedno smo išli u bioskop, a i vraćali smo se zajedno. Inače, moja porodica je sa njihovom bila u rođačkim odnosima i moga pradede baba je bila iz njihove kuće. Iz tog prioda pamtim jednu anegdotu njegovog pretka čije on sada nosi ime, Gruje. Kad su disnatori, moj pradeda Ljuba i Grujicin pradeda Gruja su uvek jedno drugog pozivali i rodili su se, i poštovali. Međutim, Ljuba je primetio da Gruja kad god dođe na večeru zaboravi palicu pa se sutradan izjutra vraća i dolazi po nju da je traži. Gruja je bio prično namazan, a ni Ljuba nije zaostajao. Kažu da su jedno vreme zajedno išli kod jedne švalerke koja se zvala Danica Todikina i nosili su joj komeniciju iz obadve kuće. Ali Ljubi je već počelo da smeta Grujino zaboravljanje palice, jer je znao da je to namerno. A te godine su ranjenici bili nešto lošiji nego prethodnih. Jer kad Gruja dođe po palicu, Maca, ljubina žena, mora da ga ponudi da jede onim što je ostalo od večere, a uglavnom je bio paprikaš i friško pečeno meso. A ako ništa nije ostalo, mora da se peče novo i tako kad se krene sa vinom i sa novim pečenjem, tu obično stigne još neko od komšija i prijatelja, pa neko još nenadano i paprikaš se oduži na dva dana i ode pola svinjčeta. Ali ove godine se nije moglo tako, em je bilo manje ranjenika zaklano, em su bili lakši, a ukućana mnogo, godina duga... I tako svake godine. Kad je ponovo Gruja došo na večeru i kad je sve bilo kako treba i kad je zaboravio palicu, a Ljuba pozove unuka najstarijeg Dragu i zapovedi mu da otrči i da odnese palicu. Kad ga je Draga po mraku stigao, a bila je zima i pošto nje bilo staze, a bilo je blato, ljudi ispred kuća, da se ne bi pokaljali, stavljali snopove sa tulajom. I još se Draga u žurbi spotakao u jedan snop i pao i sav se pokaljao, ali je stigao Gruju i onako sav kavan rekao mu da je zaboravio palicu i da je njega deda poslao da mu donese, kako bi lakše stigao kući po mraku i po blatu i da se ne oklizne kao on. Neka, derane, govorio je Gruja, ja bih svakako dolazio sutra pa bi je uzeo, a Draga mu odgovori kako ga je deda naučio: Neka deda Grujo, ja sam mlađi, meni je lakše, a i omazali smo tanjire večeras, omakne se Dragi. 

Tako je prekinuta tradicija Grujina sa palicom, ali braća su se i dalje poštovala, a njiohove porodice i dalje nosile komenciju njihovoj zajedničkoj naložnici.