Dragi prijatelju

 Probudimo se tako jednog jutra i shvatimo da smo nesrećni od rođenja. To nam teško padne i smračimo se prosto kao vreme. Vidimo da je čitavo naše življenje samo zbornik nesreća koje mi našim postojanjem želimo da demantujemo, da opovrgnemeo i dokažemo suprotno. Revnosno se prihvatamo ideje da u nečemu potražimo spas. Najčeće su to neke radnje koje nam donose samozaborav. Setimo se da smo nesrećni jer nam fali nešto. Često i ne možemo da definišemo šta je to, ali fali. A onda nam padne na pamet da nam ne fali nešto već neko. Eto, nesrećni smo jer nam fali neko. A onda krećemo u potragu za njim. Zagledamo ljude oko nas i pitamo se ko nam to fali od sviju njih. Analiziramo ih i pažljivo proučavamo kako njihove vrline tako i mane, svakom od njih po nešto, vidimo, fali. Niko nije dovoljno dobar da bi nas do kraja uverio i da bi nas vezao da iz osećanja nesreće pređemo u neko drugo stanje koje nazivamo srećom. Svakom od njih po nešto fali. A vidimo i nama nešto fali. Jer da nam ne fali, ne bismo se osećali nesrećno. I tako u nedogled, sve dok ne otkrijemo da smo mi ti sami koji sebi nedostajemo. I da smo čitavog života tražili sreću u drugima, a ona, gle, u nama je, baš onakvom kakvom je mi oblikujemo i kakvom je mi želimo.