O kočijašenju (Iz knjige, DŽems Bond u kratkim pantalonama)

 

Tu privilegiju - da uzmem kajase u ruke i da kočijašim - dobio sam od oca jednog popodneva kad smo se vraćali sa njive. Prolazili smo peko Akačke ledine koja je bila žuta kao dukat. Put je bio ravan a ja sam sedeo na prednjem sedištu između oca i majke. Sunce je zalazilo na zapadu i činilo se kao jedna ogromna i užarena crvena korpa. Tog dana smo prevrtali seno na dolmi pored Tise. Dan je bio za pamćenje iz više razloga. Tada sam prvi put iz bliza video reku, čak me je otac pustio i da se malo brčkam u plićaku. A onda sam dobio i male vile kojima sam, zajedno sa ocem i majkom, i ja prevrtao seno. Tog dana mi je otac držao predavanje o tome kako se vilama najbolje radi i kako uvek treba da vodim računa o polugi. O tome da treba, ono što sam docnije u školi učio, da koristim zakon poluge kako bi mi pri teškom radu bilo lakše i kako bih mogao da sa što manje snage imam što veći učinak u radu. Majka nas je zadovoljno posmatrala i bio je to prvi put da otac, koji je inače u emotivnom smislu i u pokazivanju ljubavi i pažnje prema meni bio veoma krut, posveti meni veću i značajniju pažnju, pa makar i kroz obuku za rad sa vilama. Dan je po svemu bio savršen. Činilo mi se da je život beskrajno lep i bio sam radostan, činilo mi se da će trajati čitavu večnost. I na kraju, dok sunce lakšava, i konji lagano kasaju kući, otac mi pruža kajase u ruke i kaže: "Evo, ti kočijaši, da zapalim". Preuzeo sam uzdice kao nešto sveto, kao simbol odraslosti, kao simbol moći, kao simbol starešinstva. Put je bio ravan i iza nas se dizao oblak prašine. Konji su laganim kasom vukli drvena kola koja su po ravnom i slatinastom putu na ledini zvrndala onim sitnim i ujednačenim ritmom koji me je podsećao na muziku. Bila je to za mene melodija poverenja, razumevanja, sigurnosti, pažnje i ljubavi koju je otac kao milost usmerio na mene. Imao sam utisak da mi niko nije ravan, da je svet moj, da ja mogu sve, i ne samo to, već i da sve predamnom ima svoj red i da samo treba da budem strpljiv i da sačekam da pokažem šta mogu i kako mogu, i da se na najbolji način iskažem. A otac me je gledao iz prikrajka i namerno je lagano vadio "Super Dravu" bez filtera, pa je malo vrteo u ruci, pa je prevrtao, a onda kutiju vraćao u džep, ali mu nije odgovaralo da je vraća u čakšire već ju je premeštao u džep od košulje kako bi mu bila pri ruci. Majka je sedela pored nas i pomalo dremala. Nije obraćala pažnju na to šta se dešava. Za nju je očev ritual paljenja cigarete bio nešto godinama znano i nije na to obraćala pažnju, a trebalo je da kad stigne kući poradi i kućne poslove. A ja sam kočijašio i kraičkom oka pogledkivao na to šta otac radi i i želeo sam da njegov proces pripremanja i paljenja cigarete traje što duže, kako bih ja što više kočijašio. Video sam očeve zasukane rukave na pamučnoj kariranoj košulji, šešir oboda povijena na dole, cajgane čakšire koje su bile korištene za rad i kožnje opanke na nogama. Lice mu je bilo preplanulo od sunca, a kraj usana, dok je okretao u tim trenucima cigaretu, činilo mi se da vidim smešak koji je značio i sreću i ponos. Majka je na sebi imala cicanu haljinu na neke cvetiće i cicanu maramu koja bila malo navučena na dole kako joj sunce ne bi tuklo u lice. Na nogama je imala gumene opanke. Konji su i sami znali put do kuće, a zvali su se Sigma i Noni, bili su rase nonijus, kupljeni kao omadi sa papirima na pastuvskoj stanici u Novom Bečeju. Bili su vrani bez belege. A njihova rasa je bila uglavnom za rad i nisu naročito bili brzi kad su kasali, ali meni se pri mom prvom kočijašenju u životu činilo da oni jure, ma šta ja to govorim, prosto lete po ledinskom putu. Kad je otac najzad zapalio cigaretu i kad mi je oblak dima, koji je izlazio iz njegovih usta, nošen vetrom, prešao preko lica, osetio sam opojni miris duvanskog dima i neke muževnosti i snage koja je od oca prelazila na mene. Ponudio sam mu kajase nazad, onako sramežljivo, sa strahopoštovanjem. Pogledeao me je i rekao: "Neka, ode je ravno, kočijaši ti do sela".