O prečicama i ciljevima

Preko preče, naokolo brže, tako uči narod, a mi smo često skloni da mu ne poverujemo i da prenebregnemo tu istinu, pa da se onako mahnito zaputimo najprečom prečicom ne bi li stigli do cilja. Sve što treba da se desi, to se i desi. Cilj nije samo tačka na koju treba da dospemo i da stignemo, cilj je tačka kojoj treba da težimo i koja je ispunjena gledajući sa apekta naših ličnih poimanja vrednosti, tačka u kojoj su skupljene sve idealne vrline ovoga sveta i našeg sveta i koje se u magnovenju stalno pomeraju i stalno nam izmiču. Ovo zvuči pomalo apstraktno i metafizično, ali u stvarnosti moguće i u našoj glavi i u mislima savim realno i izvesno.


Naša putovanja u realnom životu i u postizanju običnih svakodnevnih životnih ciljeva su uglavnom povezana sa našom nestrpljivošću i sa našim težnjama da cilj izjednačavamo sa moći koja nas čini vrednijima od drugih ljudi, koja nam jača samopouzdanje. I uvek smo spremni zarad moći da se uputimo prečicom kako bi se domogli tog svetog grala i onda identifikovani sa njim onako sujetni, samoživi kakvim nas je Bog dao, našli se pred ljudima očekujući od njih bespogovornu naklonost koja je proizvod naše uvek nezajažljive i žedne sujete.


Prečica nikad nije bila dobar put ka ciljevima kojima težimo. Želja da idemo prekim putem je proizvod naše pohlepe i nezajažljivosti, nestrpljivosti, takođe, kao jednog od nedostataka našeg karaktera. Ako smo svesni šta je naš cilj, onda naš život i naše delanje postaju jedno dugo putovanje koje je ispunjeno radostima svakodneovnog prevladavnja i prevazilaženja prepreka koje se na tome putu nalaze.