Vile zidarkinje

 To je bila jedna od značajnih odluka koju su moj deda i otac doneli po pitanju investicija početkom šezdesetih godina. A kad pokušam malo bolje da se prisetim, vidim da je to bilo važno u mojim očima zato što sam ja to pamtio. Kako su godine prolazile, malo se skupilo novaca, a i robe, mislim na stoku, i donešena je odluka da se pravi nova šupa sas svinjcima i kotarkom za kukuruz. Moj deda je imao običaj, kad su u pitanju bile investicije i poslovi, da kaže: Ako imaš dinar tvoj gotov, dinar u robi (stoka ili žito), još dinar uzajmi i ne boj se, slobodno radi ono što oćeš. Tako je bilo i tom prilikom, ali dešavalo se u životu da njegova tvrdnja u praksi bude demantovana. I ne bih se sećao ove priče da, kad sam se obazreo oko moje kuće, koja sada ne drži nikakvu stoku, oko mene su sa svih strana ljudi koji drže stoku, a mirisi koji dopiru ponekad se malo i u nos uvlače, pa nerviraju. I ne bih se ni sećao toga da mi komšija sa jedne strane, gde nisam planirao da će biti stoke, sad ne pravi svinjce. Po selima ekološke komisije i inspekcije još ne funkcionišu, a ja se, ma koliko mi to smetalo, nikada i ne bih žalio.

 

Moja sećanja na detinjstvo su uglavnom sećanja na ljude, događaje i situacije u kojima sam se nalazio. Kad smo zidali šupu, materijal je bio pomešan, pola čerpić, a pola pečena cigla. Tu sam još kao dečačić upoznao taj neobični svet čerpićara, ljudi koji su proizvodili ručno ciglu od zemlje i pleve. Bili su mi nekako egzotični i neobični u tom svakodnevnom kontaktu i u tom igranju sa zemljom. U tom periodu sam upoznao Bosu od koje smo kupovali čerpić, a i Bujdoša, njenog muža koji nam je lepio šupu koja se meni u tom periodu činila ogromnom. A dok su se još kopali temelji i kad je početo zidanje, upoznao sam majstora kog su svi jednostavno zvali Džepa. Bio je najbolji zidar u selu i u okolini, a ime je dobio po tome što je na desnoj strani kod guše imao izraslinu veličine kruške koja je podsećala na džep pa je zbog toga dobio nadimak Džepa. Kad sam ga upitao šta mu je to na guši, on mi je rekao da je to rezervar gde čuva rakiju. On je u to vreme sa svojom zidarskom ekipom zidao najvažnije objekte posle rata u selu, a posebno je bio ponosan na zadružni dom i bioskopsku salu. Zidanje šupe je trajalo nekoliko nedelja, tako da sam ja bio u prilici da se, celo to vreme kad siđe sa skele, razgovaram sa majstorom koji mi je pričao najfantastičnije priče koje sam, evo, do dana današnjeg zapamtio. Jedna od tih priča je i kako su mu kad je radio zadružni dom, koji je pravljen u močvari i gde je za temelje bilo teško doći do zdrave zemlje, kako su mu vile pomagale. A vlasti su ondašnje na kuluk rušile švapske salaševe pored Tise i zidale zadružni dom, i bioskopsku dvoranu, a isti je pre jedno petnaestak godina, tada već petvoren u seoski dom kulture, jedne decembarske večeri, kad nije bilo ni struje ni vode u selu, u vreme restrikcija, izgoreo, može se reći do temelja. Na stotine ljudi je stojalo okolo nemoćni da bilo šta urade. Ali vratimo se Džepinoj priči o tome kako su ljudi danima crpili vodu iz temelja budućeg doma kako bi se počelo sa zidanjem. I pumpe su koristili i vlasti su dovodile inženjere iz Bečeja i Kikinde, ali kad se voda za dan iscrpi za noć je nadolazila. Mesto kao da je bilo ukleto i činilo se kao da zidaju Skadar na Bojani kao u narodnoj pesmi. Muke su trajale danima, čak su i po vodi počeli da stavljaju temelj, ali nije vredelo, sve je bilo prekidano, i čak se mislilo da se promeni lokacija, ali tu se ruši i čitav urbanistički koncept, a da se pravi novi to bi puno koštalo, svo to vreme vlasti su samo naređivale, a Džepa je izvršavao kao su oni govorili. I radovi se zaustaviše, majstori su otišli, voda se nije izvukla i sve je stalo. Svi su bili pomalo razočarani, i selo, i vlasti, i izgledalo je da će investicija stati i da je mesto uvračano. A onda, jednog jutra, sa flašom rakije u ruci, pojavi se, kod temelja i oplata, Džepa. Bio je kao u transu, nešto je mrmljao sebi u bradu i nikog nije primećivao. Ljudi su ga gledali, šta tamo čačka i gleda, javljali mu se, a on nije nikoga primećivao. Razovarao je sa nekim ko je nevidljiv i ko se nalazio u temelju u vodi. Zaustavljao se na ćoškove, sedao pored njih, gledao, nešto mrmljao, napijao rakije, i kao da je rukama nešto objašnjavao. Kao da se prepirao sa nekim. Žene, koje su prolazile tuda i videle ga, su se krstile jer im se činilo da je skreno s pameti. Čitav dan je on proveo kraj temelja, a kad je došlo veče, izvadio je iz torbe drugu litru rakije i nastavljao je od ćoška do ćoška, od oplate do oplate, sve jednako mrmljajući i pušeći na svojoj od višnje čergašpici. Bilo je sumnjivo šta on tu radi, a onda su zaključili da on ne može da se pomiri sa tim da nema načina da se voda izvuče iz temelja, i da se zato napio, ali kad nikog ne dira, treba ga manuti dok ne sustane pa će se smiriti. Sledećeg jutra su ga videli kako izmoren, i dalje mrmljajući sebi u bradu, po kraju sela ide kući. Bio je strašno izmožden, i svi su mislili od rakije i od nespavanja je izgubio snagu. Kad je stigao kući, skljokao se na krevet i nije se budio do sutra izjutra, čak ni radi sebe nije izlazio, a žena je čula da sve nešto u snu kmeči i da jeca, i da uzdiše, i kao da se sa nekim bori u snu. Mislila je da to ta rakijenština radi u njemu. Kad se probudio, bio je kao nov. Samo je zapalio cigaretu, opravio se i, ne govoreći nikome ništa od ukućana, otišao na građevinu i pogledao dole u iskopane temelje. Vode više nije bilo, kao da ju je neko rukom odneo. Temelji gotovo da su bili suvi. Otišao je do predsednika sela i obavestio ga da se može nastaviti sa radovima, da se voda sklonila, i da se više neće vraćati. I zaista, ko da se čudo desilo, a čudo se i desilo kako mi je kao dečkiću Džepa pričao. Njegova posestrina vila se bila naljutila na njega i zato mu je pušćala vodu, namerno, sa svojim sestrama, u temelje. Ona, vila zidarkinja nije dala da se krene gradnja jer se Džepa ogrešio o nju i švalero se, a obećo je da će samo njoj biti veran. Jednog popodneva, dok je pravio pauzu kad je zidao našu šupu, rekao mi je: Ko s vilama spreže, sa ženama ne sme da leže. Sad vidim koliko je narodna poezija bila prisutna u Džpinom umu, a često mi je recitovao pesmu, i učio me da je zapamtim, o Marku Kraljeviću, kad je išao da seje kudelju. Poranio Kraljeviću Marko, poranio rano u nedelju, te on ide da sije kudelju. Susrete ga Turkinja devojka, pa izvadi svoju sisurinu. Vaka krupa kudelju potukla. Marko vadi svoje levo jaje. Vako seme u kudelji bilo, pa mu krupa ne može škoditi, jer je će ono iznova niknuti. Ona vadi svoju pizdurinu, pa govori Kraljeviću Marku: Vake ptice seme pozobale. Marko vadi svoju kurčekanju pa govori Turkinji devojci: Ovo koplje u semenu bilo, pa se ptica s njime zadavila. Kad mi završi sa recitovanje, Džepa onda nastavi onako po laloški: I Marko onda nju uvati, pa joj satera do balčaka, a turkinja sve uzduše i viče: Fala tebi ,Kraljeviću Marko ,što oćera i ptice i krupu, što otera rano u nedelju da ne diru u tvoju kudelju, nek ti rodi pšenica i vino, a meni je i ovako fino. Takva narodna pesmica đaku prvaku, kakav sam ja bio u tom vremenu, se posebno dopadala, pogotovu kad mi je DŽepa govorio da je trebam naučiti napamet. I naučio sam je, ali ona mi nije dugo godina ni od kakve koristi bila, sem što sam je negde u zakutku svesti držao, i evo, sada kad sam otvorio priču o čerpićarima i ona se pojavila zajedno sa zidarom Džepom koji je imao komunikaciju sa vilama zidarkinjama. On nije bio visok, kad sam ga upoznao, već onako osrednji, nosio je uvek jankel preko leđa, i na glavi je zimi imao šubaru. Lice mu je bilo izborano i imao je brčiće koje je štucao. Na jednoj ruci je imao istetovirano srce koje bilo probodeno sa strelom. To mu je bio znak koji mu je preko noći, kako mi je govorio, vila zidarkinja ucrtala da bi mogao da je kroz žvot nosi. A bilo je to kad je prvu kuću završio kao majstor. Kad je završio zidanje i kad je šupa zajedno sa svinjcima i kotarkom bila pokrivena, i kad je došla zima, dolazio je svakodnevno u prolazu da popije po jednu rakiju i da zalije temelje, kako se vila zidarkinja ne bi naljutila i bacila čini na našu šupu pa da je sruši. Odrasli ukućani, svako u svome poslu, i nisu imali vremena da se razgovaraju i da slušaju starog zidara, ali ja sam ga pratio u priči i pažljivo slušao šta on govori i na koji način pije rakiju, a bilo mi je i čudno kako on u svoj rezervoar, u zadebljanje pod gušu, sipa rakiju. A kad bi se približavalo proleće, kad je u lući ponestajalo domaće rakije, on kao da je osećao pa je ređe navraćao. Imao je neki poseban odnos sa svakom građevinom koju je zidao. Uvek je obilazio okolo i konstatovao što je trebalo da se uradi bolje i šta je trebalo da se napravi drugačije. Stoka ga nije interesovala, ali je gledao svaki ćošak koji je uradio sa cementnim malterom, kako stoji i da li je u objektu još uvek snaga vila zidarkinja. A snaga je ostala, objekat, doduše preuređen, još uvek je u mojoj roditeljskoj kući. Ali, tog leta, desilo se još jedno za mene malo čudo pošto su Bosa i Bujdoš pogodili da lepe šupu. Otac je doneo nekoliko kola žute zemlje za lepljenje i spremio je plevu, a Bosa je dolazila da pomogne Bujdošu da napravi i zamesi lep, kako bi mogao da radi docnije čitav dan. Meni je uvek bila intersantna njena ruka sa šest prstiju. I stalno sam tražio da mi pokaže taj šesti prst koji se nalazio do malog prsta. Jednog dana me je učila da gazim blato za lepljenje. Izula se bosa, bilo je leto, a ja sam leti u ono vreme uglavnom išao bos i uhvatila me je za ruku i počela da pevuši lidanu. Rekla mi je da se blato najbolje umesi kad se igra lidana i kad se brzo radi sa nogama. I tako smo igrali po blatu sve dok se nije napravila jedna fina testasta masa koja nije imala nikakvih grudvica. Još mi je govorila da grudvice kako ne valju testu, a pogotovu u skovercima, tako ne valju ni u blatu za lepljenje. Dok smo mi spremali blato, Bujdoš je prvio skelu i šacovao gde i na koji zid treba da se nanese koliko blata, kako bi izgledao, kad se olepi, ravan kao flis papir. Već tada je on nosio nadimak Bosin Bujdoš i po svemu se videlo da je ona u svemu glavna. Jednom sam pitao, kad je Džepa navratio kod nas, da li vile zidarkinje izgledu kao Bosa. On me je gledao, izgleda malo zatečen mojim pitanjem, pa mi onda objasni da su i one tako crnopuraste, i tako otresite, ali da su mnogo višlje i da ih ne može svako videti, samo oni koji umu da se šnjima sporazumu. I još mi je govorio da nemaju svi jednake oči, već su kod svih ljudi moći da nešto vide i ne vide različite. A za sebe je govorio da je njemu od boga dato da vidi vile i da sa njima može da se razgovara. I nije mi bilo druge do da mu verujem, a kad sam jednom hteo da u razgovoru sa roditeljima to da pitam, otac mi je kazo da take popazjanije ne postoju već da to Džepa samo izmišlja da bi pio rakije.  A meni opet nije bilo jasno zašto je to trebao da izmišlja kad je on naš majstor, i mi bi mu, ako imamo naše, svakako dali rakije da pije, a i da mete u njegov rezervar za posle.