O paunu i Lazaru Drljači

 Orfeus i ja našli smo se kraj crkve majke Angeline. Bio je polumrak, on je želeo da ga povedem bregom put manastira. Prihvatio sam i krenuli smo uskim nekaldrmisanim drumom. Nije mi bilo jasno otkuda ga interesuje naša srednjevekovna istorija. Uvek se nekako držao po strani od tih priča koja su se samo u žitijima mogle čitati. Ali, prijatelji smo i ja sam mu usput, kao stari znanac, objašnjao svaku jarugivu, svaku kuću, i pokazao mu na jednom mestu rupu gde se podzemnim prolazom može doći direktno u grad - pravo na scenu Narodnog pozorišta. Usput sam mu govorio da Boga ima i da su čudesa moguća. Objašnjavao sam mu da nema podzemnog i nadzemnog sveta, i da ne postoji ni virtuelni ni realni svet, podeljen. Postoji samo život koji je beskonačan i besmrtan i mi u njemu da se svakodnevno usavršavamo u svojim umećima. Orfeus je bio visok, krupan, koščat i malo mrškav. Usput sam mu pokazivao srednjevekovne gradove onako polusrušene i pričao sam mu o viteštvu koje se dešavalo u prošlim vremenima. O tome kako ispod svakog od tih gradova postoji po neki prolaz kojim možemo proći vremenske barijere i naći se u kome vremenu želimo. Nije me razumeo. A klimao je glavom sigurno iz učtivosti. I ja otvorim onako u polumraku jedna vrata koja su bila na zemlji i čujemo glasove, a ja ih otvorim još malo jače i već smo mogli da razaberemo šta se tamo priča. A jedna grupa ljudi je spremala predstavu sa grupom monaha. Čitali su tekst naglas. Iz daljine su se čule gusle, neko je znalački gudio. A čitači su se smenjivali. Nije mogao da poveruje da je sve tako povezano. Da tu je pupak. Čvorište jedno od mnogih između crkve majke Angeline i manastira vladike Maksima. U tom prostoru ima mnoštvo vrata i hodnika kojim možeš da stigneš u vreme u koje želiš. Orfeus me je i dalje gledao i ja ga odvedem do vrata i otvorim ih i pokažem mu. Ovim putem sam stigao do Lazara Drljače, akademskog slikara koji se zavetovao na samoću i koji je više od trideset godina živeo na jednom ostrvu kraj boračkih jezera. Gledao sam njegova platna koja su bila okačena po stablima drveća. Pio sam sa njim kozije mleko i satima smo sedeli i ćutali. Orfeus je čuo za slikara Lazara, a i voleo je, neobično, samotnike. Pitao me je šta je bilo dalje prosto zaboravivši gde smo zapravo krenuli. Pa, ništa, imao sam obavezu da uhvatim njegovog pauna koji je bio vezan vrpcom i odleteo je i zapleo se u granje jednog velikog starog hrasta. I uspeo sam se na drvo i oslobodio pauna i skinuo mu ga. Orfeus me je sa nevericom gledao. Napolju je bio polumrak i dok smo koračali rapavim zemljenim drumom on mi je šapnuo: Sad vidim da boga ima, ima. Ja sam ćutao.