O podzemnom pozorištu

 Bilo je to vreme kad je država zabranila pozorište. Nije se smelo glumiti, a ni glumatati jer se na to nije imalo pravo, već je jedino bilo važno da se mi robotizirano krećemo ulicama i da prenosimo kipove voljenog vođe sa jednog na drugi kraj grada i to glavnom ulicom koja je bila toliko duga da kad izjutra krenemo sa kipom koji je primeren našoj težini sa jednog kraja, uveče stižemo na drugi kraj. Tamo se malo odmorimo, daju nam po jednu tabletu koji smo koristili mesto hrane i vode i u ranim jutarnjim satima smo se kretali nazad. Običnu hranu sa tadicionalnim ukusima nismo smeli koristiti da ne bi pravili mnogo otpada i da ne bi prljali okolinu. I tako smo živeli u toj srećnoj budućnosti u još srećnijoj državi svakodnevno noseći sa kraja na kraj grada biste našeg voljenog vođe. Nismo smeli da govorimo i pomalo nam je moć govora počela zakržljavati. Ti nije bilo toliko loše. Vođi su trebali pravi i dobro izdresirani podanici koji ne govore puno i nemaju napade i izlive nepotrebnih emocija. A onda jednog dana pronese se vest, doduše malo mucavo i unjkavo, malo usporeno kezavo, da se pojavilo jedno katakombno pozorište. A predstave su bez znanja države prenošene sa čoveka na čoveka dodirom i mislima. Bilo je neverovatno očaravajuće kad je krenulo. Počeli smo spuštati kipove koje smo godinama nosili u naručju i dodirivali smo se ćuteći. Desilo se čudo. Zgrade su olistale, sunce je jače zasijalo, a trava je počela da izbija ispod asvata, mi smo odjednom ogladneli i počeli govoriti.