O zaverama i novokomesarima književnosti

 Oduvek su se dešavale, a bilo ih je svuda i na svakom mestu i kroz sva vremena. Zavereništvo je uvek  tajnovito i primamljivo, i ljudi su skloni da učestvuju u zaverama kao u nečem što je uvek više na pijestalu ljudskih vrednosti od običnih i prosečnih samoorganizovanja. Međutim, u poslednje vreme, pojavilo se tajno društvo mladih komesara estetike. U javnosti su, ali ih ljudi baš ne razumeju dovoljno, ali im oni i ne daju prilike, jer deluju skriveni iz paravana i na licima nose maske. Novokomesari,  kako ću ih zvati u daljem tekstu, imaju svoju dugogodišnju tradiciju, koju su nasledili od predaka njihovih Inženjera duša, a potom od bližih predaka iz Agit propa, pa do novih koji su se zvali Mladocrnorisci, i sve tako u duhu dobrog ukusa i duge i mnogopoštovane tradicije. Novokomesari su na zakletvu sa sobom nosili miševe i tastature svojih kompjutera, a pod pazuhom gomile nenapisanih knjiga koje su odražavale njihovo neslaganje sa urlicima opštosti, nosili su svoju pobunu protivu nekog reda na zemlji, a takođe i maske iza kojih su jedni od drugih krili lica. Bili su krupni i lepi, kako momci, tako i devojke. I kako nisu imali definisanu poetsku ideologiju, rešili su da, već na prvom sastanku, odmah nakon polaganja zakletve krenu u borbu i, kako ih je gospod dao bezobraznim i militantnim, krenu da udaraju gde koga stignu sa bejzbol palicama. Mnogo je ljudi i žena dobilo po nogama, a među njima i ja sam malo bio okrznut na par mesta po člankovima. Novokomesarska zavera je ovovremena i prisutna, tek posle nekoliko udaraca sam shvatio. Setio sam ko su im roditelji, ko su im dede i ko su im pradede. Kod nas u Banatu se uvek gleda ko si i čiji si i ko ti je familija. I po tom te gledaju i cene. Setio sam se da estetika nije etika i stavove novokomesarske ne treba doživljavati previše ozbiljno.