Živimo u oporom vremenu kad se malo čita, a mnogo piše, a pogotovu se, pod uticajem medija, javljaju takozvane lake knjige, a umirovljene i ocvale pevačice i glumice su se raspisale želeći da makar preko pisane reči vrate svoje istrošene persone u orbitu interesovanja ljudi za njih. Popularnosti takve literature u mnogome doprinose mediji željni uvek svežih i novih senzacija i pikanterija kako bi povećali svoju gledanost.
Knjiga Mesečev kamen je sušta suprotost svemu onome što je današnji spisateljski trend i što nam se nudi kao takozvano damsko pismo. Ona je priručnik za maštanje, ona je podsetnik na valstitu kreativnot, a takođe i pojas za spasavanje sampouzdanja čitaoca, koji uvek ima želju da domašta knjigu i da u sebi smišlja neku bolju, intimniju i svoju priču.
Ja ne želim da Vam prepričavam kratki omladinski roman Nade Kljajić pošto pretpostavljam da ćete ga pročitati, već bih vam rekao nekoliko reči iz knjige Uvod u književnost za decu prof. dr Tihomira Petrovića: “Proistekla iz podele sprovedene prema bliskosti korisnicima srodnih afiniteta koji se, odvajaju od interesovanja odraslih, književnost za decu ima svoje nesumnjivo mesto u opštoj književnosti. Njen odnos prema književnoj reči u celini posmatra se kao odnos sveta detinjstva prema svetu odraslih. Kao što se ne može precizno povući granica između detinjstva i doba odraslih, isto tako se ne može osnovano govoriti o njenom potpunom izdvajanju u posebnu i za sebe postojeću umetnost. Nedostižna je apsolutna autonomija koja bi udovoljila načelima uslovnosti i adekvatnosti. Sa stanovišta estetičke ravni i umetničkog čina ne postoji razlika između nje i ozbiljne književnosti, ali je ona evidentna u artefaktu kao ishodu stvaralačkog. Jezička umetnost za decu je srodna sa serioznom književnošću te za nju vredi sve ono što i za književnost u celini. Po sredi su, smatra se, sve karakteristike sadržine i stila književnosti uopšte – samo prilagođene detetu kao specifičnom čitaocu. Neodvojiva od književnosti za odrasle, ona je umetnost čije knjige zreli ljudi potajno čitaju, a neretko oberučke prihvataju. Nastala je kao umetnički oblik koji zadovoljava potrebe i zahteve deteta za lepim, ali saznajnim i vaspitnim, književnost za decu se izdvojila kao estetski relevantna umetnost. Status ravnopravnog člana velike porodice knjževnosti i relativno samostalnog natopljenog oblika umetničke reči u tematsko formalnom pogledu i po nekim drugim posebnostima pokazuju produkcija sa svim posebnim odlikama prave literature, autentični stvaraoci i pouzdana baza korisnika.
Deca i omladina se posredstvom književne reči upoznaju sa maternjom melodijom i jezikom kao nacionalnim vrednostima prvoga reda. Književna kultura budućeg čitaoca i njegov dodir sa misaonim i maštovitim svetom počinju od namenjene mu literature kao velike fotografije mašte i zbilje koja se nosi kroz ceo život. Književnost za decu je kao neka vrsta niže pripremne škole ili potreban most za prelaz od lakše ka težoj umetnosti, priprema mladih naraštaja za pravu književnost.
Dečja književnost kao osoben literarni tok poseduje umetničke domete ravne velikoj književnosti. Bogatstvo i značaj autorskih ostvarenja i pojava novih imena potvrđuju je kao živ i punokrvan pesnički izraz. Književnost za decu je značajan segment kulturnog života i ona egzistira i živi zajedno sa književnošću za odrasle.”
Kako bismo bili u prilici da razumemo Nadu Kljajić u knjizi Mesečev kamen, morali smo se malo podsetiti šta je to književnost za decu i koliko ona mesto zauzima u našem opštem kulturnom i književnom životu.
Naša autorka se nije slučajno odlučila da napiše omladinsko-dečji roman pošto joj iskustvo majke, pedagoga, talentovanog pisca i strasnog čitaoca prosto nameću potrebu da i sama kao čitalac i duboko misaono i kreativno biće oseti i izmašta svoj svet pod svetlošću mesečevog kamena.
Samo da podsetimo I da su književna kritika književnosti za decu kao i nauka o književnosti do sada proučavale pet faza u kojima su se stvarala književna dela koja su namenjena deci, kako nam u svojoj knjizi Nacrt za periodizaciju srpske književnosti za decu govori prof. dr Miomir Milinković:
“ - prva faza je vezana za narodno usmeno stvaralaštvo, koje je temelj i polazište moderne srpske književnosti pa i književnosti za decu i mlade
- druga za kraj osamnaestog i početak devetnaestog veka; to je vreme prvih nagoveštaja ove relativno mlade umetnosti koja će se razvijati na korenima usmene tradicije i nekih dela Dositeja Obradovića i Luke Milovanova
- treća koja je vezana za devetnaesti vek u kom centralno mesto pripada stvaralaštvu Jovana Jovanovića Zmaja
- četvrta tretira period između dva rata u kojem se osečaju refleksi srpske književne avangarde i prvi nagoveštaji modernih književnih tendencija naročito u Vučovim poemama za decu
- peta je vezana za radikalni zaokret u drugoj polovini dvadesetog veka, kad se javlja eksplozija pesničkih i proznih žanrova, a pogotovu pojavom Dušana Radovića i njegove pesničke zbirke “Poštovana deco” 1954. godine
- šesta faza u evoluciji srpske književnosti za decu i mlade započinje sa generacijom pisaca koji stvaraju na razmeđi 20. i na početku 21. veka. Za one stvaraoce koji započinju u ovom periodu književna kritika još nije iskristalisala svoje sudove.”
Svakako da prisutnost medija i njihov uticaj u prvih pet faza proučavanja književnosti za decu nije imala toliki značaj, u tim vremenima književnost za decu se stvarala oslanjajući se na život, snove, knjige i kao takva se nudila uz obavezni didaktički i edukativni fon mlađim naraštajima.
Stvaraoci u trećem milenijumu kao što je i naša večerašnja autoraka su u prilici da percipiraju pored klasičnih izvora saznanja - život, snovi, literatura - i televiziju, novine, internet, filmove, crtane filmove, stripove, razne naučne emisije i razna naučna dostugnuća koja otvaraju prostore mašti i čine da kreativnost i maštovitost kao kod Nade Kljajić dostigne spoj najfantastičnijih elemenata kreacije i proživljavanja junakinje romana te dobijamo očećaj svemoguće i sveprisutne, galaktičke i kosmičke proživljenosti kroz naraciju, a takođe i kroz praćenje glavnih junaka ovog po svemu neobičnog i nesvakidašnjeg romana za decu.
Naša je prednost kao savremenika Nade Kljajić da se u novom vremenu, kad svet nije više po mnogo čemu isti, nadahnjujemo sa samog izvora i da smo u prilici da vidimo taj novi miks, u kom smo i mi na neki način i svedoci i učesnoci, i tu novu sublimaciju iskustava koja se nude i omladinskom romanu Mesečev kamen Nade Kljajić koji podstiče na maštu i kreativnost kako decu tako i odrasle.
Početak trećeg milenijuma je označio jednu novu eru kad je u pitanju književnost za decu, a pogotovu roman. Mnoštvo manifestacija koje su vezane za književnost za decu je učinilo, a zajedno sa nekim starim i novim televizijskim emisijama i raznim konkursima i časopisima gde stvaraoci šalju svoje radove, da popularnost pisanja za decu poraste, a takođe i da se pojedini autori opredeljuju da svoje pero i svoju kreaciju i talenat posvete stvaralštvu za decu. Jedan od tih i takvih stvaralaca je svakako i Nada Kljajić, autor nekoliko zapaženih knjiga (zbirka pesama za decu Bašta mašta, 2005, zbirka pripovedaka za odrasle Igre, 2009, Mali roman duše “Venčanica”, 2009) a sada nam se javlja i kao pisac romana za decu sa tako poetičnim nazivom Mesečev kamen.
Junakinja ovog romana je devojčica, tinejdžerka, učenica osmog razreda koja nam otvara vrata i uvodi nas u jednu veoma neobičnu priču. Životi i mašta tinejdžerki su ispunjeni najrazličitijim snovima i fantazijama koje su uglavnom proizvod ulepšanih želja. Tako je i bilo od trenutka kad je glavna junakinja u kutu svoje sobe kraj čupave fotelje pronašla plavi kamen što svetli. Bio je to Mesečev kamen ispisan čitkim rukopisom i prefinjenim jezičkim izrazom naše i vaše večerašnje gošće i autorke Nade Kljajić.
