Sve je kao u priči Jelena Đorđević (Recenzija za knjigu Radovana Vlahovića Noćni razgovor sa sestrom)

 

Naklonjen banatskoj ravnici i svom zavičaju, a ispirisan tišinom, Radovan Vlahović kroz svoje najnovije književno delo Noćni razgovori sa sestrom na papir prosipa svoju dušu, na samo njemu svojstven, a nama već dobro poznat način, potpuno iskreno i bez ulepšavanja, sa tolikom lepotom i jednostavnošću koja krasi redove stranica ove knjige, a istovremeno pleni srca čitalaca..

Gradeći epopeju o svom Banatu i o svojim Banaćanima, Radovan Vlahović se, bez sumnje, uselio u skoro svaku banatsku kuću, a možda i šire, jer je njegova borba za očuvanje korena i nacionalnog identiteta nadaleko prihvaćena i uvažena. Pišući pitkim i jednostavnim jezikom, pre svega, jezikom severnog Banata, autor je oživeo sećanja na jednu potpuno zaboravljenu, ali izuzetno važnu regiju, na koju bi Banat XXI veka bio i te kako ponosan. Potpuno, rekla bih, neočekivano i drugačije od onog što smo navikli da viđamo u delima Radovana Vlahovića, u kojima osetimo njegovu borbu i istrajnost za očuvanje korena, jezika i običaja, sada upoznajemo u delu Noćni razgovori sa sestrom.

Ovo delo pravo je iznenađenje za sve poštovaoce dela Radovana Vlahovića, ali nesumnjivo maestralan potez koji ne samo što unosi promenu u stvaralaštvu autora nego nam ga još više približava. Predočivši na papir svoja razmišljanja koja je podelio sa, kako je autor naziva, sestrom, a u formi dijaloga iliti pisma, autor nam postaje izuzetno blizak, budući da mi čitaoci osećamo kao da se autor nama obraća i kao da sa nama deli svoja najdublja razmišljanja..

Čitavo delo odiše filozofskim razmatranjima kako pisca tako i njegovog sagovornika, a prožeto je ljubavlju koja se oseti u svakoj izgovorenoj rečenici, u svakom redu i svakom pasusu. Ljubav među sagovornicima nije prava nego je platonska, odnosno ljubav koja je videla plemenitost čoveka ne u bogatstvu i porodičnoj istoriji nego u karakteru i ponašanju.

Svi dijalozi naslovljeni su posebnim naslovima koji su istovremeno i naslovi novih poglavlja, a kada se zasebno čitaju, kroz obrise otkrivaju sve, za pisca intimne trenutke koje on nesebično deli sa nama. Ljubav koju pisac opisuje nije fizička nego je nadahnjujuća i saosećajna, što i vidimo već na samom početku ovog kratkog romana. Sestra je simbol čistote i iskrene i nesebične, ali nedostižne ljubavi, koja je puna razumevanja čak i prema sudbini neshvaćenog i odbačenog Georga Trakla. Po uzoru na Trakla, i život našeg pripovedača odvija se samo noću kada satima vodi nadahnute lirske monologe sa svojom pažljivom slušateljkom, tzv. sestrom, koja je, zapravo, njegova refleksija, odraz njegovih misli i potvrda već izrečenog. Ona je slobodna i čista poput malog deteta, ona je nova Ofelija, ona je najlepša hodajuća pesma.

Neshvaćena, drugačija, novomučenica svečovečna koja voli i to je, kako pisac kaže, „dovoljan razlog da Gospod da uzvišeni smisao sanjanom životu”. Ljubav je za njih čudo: „Ona je za nas uvek savršeni sklad astralnih i božanskih energija koje su gospodarile umom”, dok je susret za njih praznik: „Shvatam da je praznik uvek kada sretneš drago biće.”

„Duše se traže i kao magnetni polovi privlače”, te se tako i sreću na „suprotnim krajevima ulice” i žive u XIX veku, u nekom, za njih, lepšem periodu koje ih ne guši i ne sputava u njihovoj ljubavi i slobodi.

„Život je misao”, a ovaj savremeni banatski književnik ne zaboravlja da kroz život sestru poredi sa Sonjom Marmeladovom i Nastasjom Filipovnom, takođe, ne izostavljajući ni da u svom razgovoru sa njom pomene najznačajnije predstavnike antičke književnosti, kao i predstavnike renesanse, simbolizma, ekspresionizma, realizma i moderne književnosti, na temelju čijih ideja i učenja je gradio nešto svoje koje je nesebično podelio sa nama.

Ovim poduhvatom u kojem dolazi do mešanja svih književnih poetika i žanrova, pisac koji je prvenstveno okrenut svom zavičaju, pokazao je da u stvaranju dela misaone koncentracije podjednako maestralan kao i u svojoj poeziji i prozi, a nas je istovremeno, u neku ruku, i naterao da se preispitamo koliko često ličimo na Georga Trakla..

Postavivši nam ovo pitanje i probudivši u nama ono najlepše i najstarije osećanje, Radovan Vlahović nam pruža ovo delo kojem se možemo iznova vraćati sve dok ne odgonetnemo pitanja koja nam se sama nameću, a bez čijih odgovora ne možemo dalje.