Naklonjen banatskoj ravnici i svom zavičaju, a
ispirisan tišinom, Radovan Vlahović kroz svoje najnovije književno delo Noćni razgovori sa sestrom na papir
prosipa svoju dušu, na samo njemu svojstven, a nama već dobro poznat način,
potpuno iskreno i bez ulepšavanja, sa tolikom lepotom i jednostavnošću koja
krasi redove stranica ove knjige, a istovremeno pleni srca čitalaca..
Gradeći epopeju o svom Banatu i o svojim
Banaćanima, Radovan Vlahović se, bez sumnje, uselio u skoro svaku banatsku
kuću, a možda i šire, jer je njegova borba za očuvanje korena i nacionalnog
identiteta nadaleko prihvaćena i uvažena. Pišući pitkim i jednostavnim jezikom,
pre svega, jezikom severnog Banata, autor je oživeo sećanja na jednu potpuno
zaboravljenu, ali izuzetno važnu regiju, na koju bi Banat XXI veka bio i te
kako ponosan. Potpuno, rekla bih, neočekivano i drugačije od onog što smo
navikli da viđamo u delima Radovana Vlahovića, u kojima osetimo njegovu borbu i
istrajnost za očuvanje korena, jezika i običaja, sada upoznajemo u delu Noćni razgovori sa sestrom.
Ovo delo pravo je iznenađenje za sve
poštovaoce dela Radovana Vlahovića, ali nesumnjivo maestralan potez koji ne samo
što unosi promenu u stvaralaštvu autora nego nam ga još više približava.
Predočivši na papir svoja razmišljanja koja je podelio sa, kako je autor
naziva, sestrom, a u formi dijaloga iliti pisma, autor nam postaje izuzetno
blizak, budući da mi čitaoci osećamo kao da se autor nama obraća i kao da sa
nama deli svoja najdublja razmišljanja..
Čitavo delo odiše filozofskim razmatranjima
kako pisca tako i njegovog sagovornika, a prožeto je ljubavlju koja se oseti u
svakoj izgovorenoj rečenici, u svakom redu i svakom pasusu. Ljubav među
sagovornicima nije prava nego je platonska, odnosno ljubav koja je videla
plemenitost čoveka ne u bogatstvu i porodičnoj istoriji nego u karakteru i
ponašanju.
Svi dijalozi naslovljeni su posebnim naslovima
koji su istovremeno i naslovi novih poglavlja, a kada se zasebno čitaju, kroz
obrise otkrivaju sve, za pisca intimne trenutke koje on nesebično deli sa nama.
Ljubav koju pisac opisuje nije fizička nego je nadahnjujuća i saosećajna, što i
vidimo već na samom početku ovog kratkog romana. Sestra je simbol čistote i
iskrene i nesebične, ali nedostižne ljubavi, koja je puna razumevanja čak i
prema sudbini neshvaćenog i odbačenog Georga Trakla. Po uzoru na Trakla, i
život našeg pripovedača odvija se samo noću kada satima vodi nadahnute lirske
monologe sa svojom pažljivom slušateljkom, tzv. sestrom, koja je, zapravo,
njegova refleksija, odraz njegovih misli i potvrda već izrečenog. Ona je
slobodna i čista poput malog deteta, ona je nova Ofelija, ona je najlepša
hodajuća pesma.
Neshvaćena, drugačija, novomučenica svečovečna
koja voli i to je, kako pisac kaže, „dovoljan razlog da Gospod da uzvišeni
smisao sanjanom životu”. Ljubav je za njih čudo: „Ona je za nas uvek savršeni
sklad astralnih i božanskih energija koje su gospodarile umom”, dok je susret
za njih praznik: „Shvatam da je praznik uvek kada sretneš drago biće.”
„Duše se traže i kao magnetni polovi
privlače”, te se tako i sreću na „suprotnim krajevima ulice” i žive u XIX veku,
u nekom, za njih, lepšem periodu koje ih ne guši i ne sputava u njihovoj
ljubavi i slobodi.
„Život je misao”, a ovaj savremeni banatski
književnik ne zaboravlja da kroz život sestru
poredi sa Sonjom Marmeladovom i Nastasjom Filipovnom, takođe, ne izostavljajući
ni da u svom razgovoru sa njom pomene najznačajnije predstavnike antičke
književnosti, kao i predstavnike renesanse, simbolizma, ekspresionizma,
realizma i moderne književnosti, na temelju čijih ideja i učenja je gradio
nešto svoje koje je nesebično podelio sa nama.
Ovim poduhvatom u kojem dolazi do mešanja svih
književnih poetika i žanrova, pisac koji je prvenstveno okrenut svom zavičaju,
pokazao je da u stvaranju dela misaone koncentracije podjednako maestralan kao
i u svojoj poeziji i prozi, a nas je istovremeno, u neku ruku, i naterao da se
preispitamo koliko često ličimo na Georga Trakla..
Postavivši nam ovo pitanje i probudivši u nama
ono najlepše i najstarije osećanje, Radovan Vlahović nam pruža ovo delo kojem
se možemo iznova vraćati sve dok ne odgonetnemo pitanja koja nam se sama
nameću, a bez čijih odgovora ne možemo dalje.