Knjigu P. Markovića – to omogućuje i prvi, ovlašni utisak – veoma je lako "snimiti" iz perspektive one poetske škole koja je, reklo bi se najživlje prisutna u savremenom srpskom pjesništvu. Riječ je o poetskom modelu u kom se dosetka inauguriše kao okosnica pjesme , dakle kao oasnova od koje se polazi prigodom poliferaciuje zančenjskih nizova koji "izmiču" liniji "uobičajenog konteksta". Naravno, tu je i – mada djelimično izmještena – poslovična opsjednutost "fazama" stvaralačkog procesa, brazgotinama poetskih tenzija (opis njihovog transfera), te standardno "kruženje" oko problema smisla i besmisla, moći i nemoći poetskog jezika i sl. U tom smislu ukazujem na valjanost tvrdnje koja svjedoči da je knjiga ujednačena – jer su sve cjeline plod iste modelske izvedenosti – ali da se osnovni vrednosni domašaji iskazuju van njene strukture.
Što se tiče neke "unutrašnje" koncepcije pjesnika – imam u vidu oblikovanje i glačanje knjige kao cjeline – držim da se ona osmislotvoruje kao igra-izmjena ja, ti formi, odnosno ja, ti pozicija poetskog subjekta. Od početka knjige ređaju se pjesme u ti formi, kao oblik svojevrsnog samoobraćanja kroz drugog, pjesme u kojima se kroz drugog ispovjedaju vlastita životna i estetička načela. To se da odrediti i kao ostvarenje samonaloga, koji se afirmišu u procesu samoterapijskih rezova; uzev u obzir jednu takvu okolnost ne čudi izvjesna "edukativna" patina ovih pjesama. Tek od cjeline "Na uho (kuca uredno)" "progovara" subjekat u ja formi, prilično nedvosmisleno: "O poznam te i prepoznajem lirska aljkavosti". Igra ja, ti prespektive izvodi se, dakle, kao igra poricanja kroz afirmaciju (ili afirmacije kroz poricanje), pa ova "prekretnička" pjesma iskazuje ugao pjesnikovog odnosa spram poetskog danas, kaogod i njegovog određenja spram poetskog jezika. Stoga je i pjesma – koja slijedi nekoliko stranica nakon ove pjesme – "Prilog tradicionalnom pesništvu" morala biti naslovljena ovako kako je naslovljena, jer se u bitnome kosi s elementarnim poetsko-poetičkim stavovima autora, pa osim prirođenog lirskog obilježja pretpostavlja i razastire "alibi" i jednog parodijskog svojstva.
Ključna investicija ove knjige nahodi se u drugom ciklusu ("Bela tehnika") u cjelinama "Stolica 1" "Veš mašina"; to su pjesme latentne sceničnosti, u kojima je materijalizovana jedna nesumnjiva linija rugalice i paradoksa. Treći ciklus ("Budi nečitak") sadrži dvije pjesme ("Budi nečitak" "Ako je sve već napisano") "opremljene" registrom standardnih poetskih "otkrića", lagodnim, prikraćenim i jednoobraznim porukama. One su primjer kako se podsticajna osnova pjesme-kao-kritike može transformisati u shemu pjesme-kao-naricaljke, u svoju suprostnost.
Markovićeva knjiga – a da podsjetim da je u pitanju autor koji se afirmisao i kao pronicljiv kritičar i kao darovit prozni pisac – nakon svega što sam predočio, može se odrediti kao zanimljivo, prilično točno, lako, reklo bi se pitko – no pokadšto i plitko – poetsko štivo.
Selimir Radulović
Književne novine, Beograd 1983.
