O osvajanju sveta

  O tome su svi maštali i vojskovođe i pitičari i umetnici i biznismeni i kurve i mafijaši, a i mene ponekad pitaju, što ne krenem.Pa kreno sam, ali nemam kade,ne mogu da stignem,a i nisam dugoprugaš.A i nešto sam naučio da ne možeš svuda stići i kad oćeš, pa i kad nećeš što kažu naši stari.Kad oćeš da osvojiš svet moraš mlogo da naučiš onog i što ti treba i što ti ne treba, a uvek se ravnaš prema svetu i dok sve to prođe kroz tebe vidiš di si bio nigdi, a šta si radio ništa. Ode vek. A onda više i nemaš mlogo kud, jer si  ni tamo ni ovamo.Izašao si iz svog jezika,a u tuđem si se dobro aklimatozovao i učvrstio i ne fali ti mlogo jedan pedalj, pa da uspeš.Kad se krene u osvajanje sreće, ne mora se osvajati svet ili da obrnemo, ako kreneš da osvajaš svet ne znači da ćeš osvojiti sreću, vizu za besmrtnost i sve ono za čim se žudi kad se krene u takvu vrstu avanture.Kad je u pitanju umetničko stvaralaštvo ponekad i nije važno da osvajamo svet ručno i nije nam ponekad važno gde smo i gde živimo. Misli nam ponekad lete brže nego što ih možemo i uhvatiti i razumeti. Nigde nije lako ni u Banatu, a ni na Andima, ni u Njujojku ni u Sibiru, a i nema se mogo vremena da se sve osvoji i još da se u svemu da lični pečat i smisao.