E moj dječače dragi, iz prošlog stoljeća, umjesto da te opisujem i stvaram kreativnu fikciju, odnekud mi doletje želja, da mojih sedamdeset, preobrazim u sedam godina, i da te pozovem na igru: Juri me, juri me, da govorim ja, a potom ti. Heh, smijali bismo se. Te pesnice bi postale rašireni dlanovi, ručice pune dječije radosti, smijeha. Nestalo bi tog pogleda koji čežnjivo očekuje nekog, nešto, nestalo bi i te blage tuge sa usana, sa obrvica i okica, e moj dobri dječače. Daj mi te ručice, rekla bih, pa bismo igrali igru vezenih peškira, vezenih kolača, igrali bismo pljeskanja jedno drugom o dlanove, PIKAT ĆU JA, PIKAT ĆEŠ TI, PIKAT ĆU A, PIKAT ĆU BE, e moj dječače mili. Koji li su vjetrovi otjerali tvoje prstiće u pesnicu? A možda, ipak, samo nešto skrivaš među svojim prstićima. Možda si usnio lijep san, pa ga čuvaš, jer, si naučio da tajnu čuvaš. Ili, ili posnice govore: " Ma, pokazat ću ja svima vama ko sam i ko ću biti. Zapamtit ćete vi mene. I, ne samo vi koji me ovdje gledate, nego i ovi kočijaši, svi salaši, svi dječaci, veliki i mali će me zapamtiti. Jer, ja ću sačuvati moje dječije srce, koje umije zauvije da voli i samo voli sve. Moje će se pesnice preobraziti u moćno pero", govorio si, a ja slušah i poželjeh da se pridružim moćnom peru."Doviđenja, drugaru mili, rekoh tad, "vidjet ćemo se kad porastemo, al' drukčije, jer mnogi odrasli ljudi i ne umiju gledati kao djeca." "Ja ću umjeti", rekao si mi i nestao, zauvijek otišao u svijet ideja i knjiga.
