Nisu tu ni dobre vile, a kao da jesu. Nisu
ni vilenjaci, a kao da jesu. Nije ni carstvo, a jeste carstvo. Pravo muzičko
carstvo, u kojem se skupiše sjećanja,pamčenja, priviše se uz kutak srca pjesnikovog, a potom,
kad tenor zatreperi, najavi svoj umilni a i rezak glas, kao da cjelovitu
ljudsku čulnost doziva, poziva na pučinu dušinog plesa i traganja za
izgubljenom sebe, a izvan sebe. Nije to raspjevana barka na izmaku dana, niti
je to slomljeno labudovo krilo koje zastajkuje na horizontu uzburkanog
komešanja života, već to je povelja mladosti trećeg životnog doba.
Zvučni valovi i tenorski raspjevani
glasovi odašilju orfejsku svjetlost, koja se nadvija nad prosvijetljenim bićem
čovjeka, pjesnika, čija se ruka blago, skoro nježno lirski podiže u visinu,
naginje prema tamburama i tamburašima, odobravajući titraj svakog zvuka, svakog
pijana, svakog krešenda, svakog, fortisima, njihovog
molskog i durskog žuborenja kroz trenutak- carsto muzičko.
I ja te vidjeh u tom carstvu, u tom
trenutku. Gledah te okom i ljepotom mladosti treće životne dobi. Milina u grudima.
Zvuci, zvuci, šire se k'o vali, usred
zvučne povelje. “ I moja cigareta vas voli, voli sve i svakog voli, jer, mi smo
u carstvu zvuka!“ Srce je još mlado,
ruka blago lirična, skoro molska lagano načini još jedan pokret, vrati se u
prvobitno stanje i misao produbi smisao svega, pa i ovog trenutka zvanog
muzičko carstvo. Ako se ikad ponovi, ne, neće biti isti kao ovaj.“ Treba, treba
mi muzičke suštine“, govori pjesnik, dok zvukovi i glasovi prostiru poruke
dobrote i ljepote u vremenu.
A ona, gleda iz daljine, sluša, uranja u
muzičko carstvo, s poveljom mladosti
trećeg životnog doba. “Ne, nigdje ne idi, ostani tu, u carstvu muzike.Ne budi
prerani hijerofan. Ne, nigdje ne idi, ne sluti! Prerano je to za tebe. Poruka
Odozgo još nije stigle, i neće, šanuli su mi anđeli“, šapuće u tišinu noći.
Fikreta
Jašić, Srebrenik, 31.07. 2023.g.
