Prepričavanje samoće

 Počeo sam to da činim najednom, i bez jasnog i vidljivog razloga, onog popodneva kad sam ugledavši vrata od kuće strahova otvorenim  i kad sam ušao unutra.Soba je bila polumračna i oblaci muva su su se vrzmali po stolu na kom su stojalo nekoliko  praznih tanjira sa ostacima hrane od jučerašnjeg ručka.Tako je krenula Strahinjina priča.Bili smo sami na terasi kafea Bisto u Novom Sadu.Grad je izgledao avetinjski prazan što se gotovo nikada nije dešavalo i popodnevnenim satima.Tamni oblaci su su se navukli pred kišu, a tiha muzika je  remetila tišinu.Nastavio je da mi govori sve jednako igrajući se sa plastičnom kašičicom. Nije gledao u mene već je njome nešto šarao po stolnjaku.Kućom strahova sam nazivao dom u koji se moja majka po drugi put nakon očeve smrti udala.Očuh moj je bio penzionisani poštanski  činovnik i bavio se u slobodno vreme gatanjem. Gledao je u šolju a takođe je i bacao karte.Kod njega su najčešće dolazile žene da im gleda u šolju pred  neki za njihov život važan događaj.Moja majka se za njega udala jer je mislila da će sa njim neženjom i penzionerom moći da u društvu proživi ostatak života.A i da mojoj sestri ostavi naš dvosobni stan na detelinari.Ja sam dugo godina radio po terenima i nisam se ženio. A sestra se udala na vreme i izrodila je dvoje dece.Moj očuh se zvao Milutin i živeo je na Salajci.Milutin je bio najbolji drug moga pokojnog oca......

Slušao sam ga sve jedako verujući da će mi njegova priča kao što je na početku obećavala doneti  toliko potrebno uzbuđenje za popodnevne sate u kafeu Bisto.Ništa od toga nije bilo,samo prepričavanje samoće.