Najpre, da se zahvalim Gospodu da nas je sabrao ovde u porodičnoj kući Vlahovića, u Banatskom kulturnom centru. Inače, Teodor i manifestacija postaje sve zrelija, sve snažnija, sve ozbiljnija, međutim ja koji sam, na neki način, pokrenuo čitavu tu priču postajem sve, nekako, nestabilniji, kljankaviji, matoriji, sipljiviji, baš kao i oni konji koji su galopom protrčavali i jurili po ovim našim banatskim stepama. Šta reći? Kroz sve ove godine Teodor je vodio mene, a isto tako sam i ja nosio njega. Zamorili smo se... Zamorili smo se od svega onog što se kroz sve ove godine dešavalo. Zamorili smo se od osporavanja. Od nipodaštavanja, zamorili smo se od onih trenutaka kad smo želeli nešto najuzvišenije i najlepše da damo, kad smo bili neshvaćeni. Međutim, isto tako smo sve to shvatili kao veliki podvig. Shvatili smo da kroz ovu manifestaciju obeležavamo jedno vreme koje nam je dato i koje je neko uzeo sebi za pravo da nemilosrdno troši u naše ime. Dakle, šta reći posle svega...? Hvala vam svima, puno mi je srce, Bog vas blagoslovio i do sledećeg Dana Teodora Pavlovića!