O osvajanju sveta O tome su svi maštali: i vojskovođe, i političari, i umetnici, i biznismeni, i kurve, i mafijaši, a i mene ponekad pitaju, što ne krenem. Pa, kreno sam, ali nemam kade,ne mogu da stignem,a i nisam dugoprugaš. A i nešto sam naučio da ne možeš svuda stići, i kad oćeš, pa i kad nećeš, što kažu naši stari. Kad oćeš da osvojiš svet. moraš mlogo da naučiš onog i što ti treba i što ti ne treba, a uvek se ravnaš prema svetu. i dok sve to prođe kroz tebe, vidiš: di si bio?, nigdi, a šta si radio?, ništa. Ode vek. A onda više i nemaš mlogo kud, jer si ni tamo ni ovamo. Izašao si iz svog jezika, a u tuđem si se dobro aklimatozovao i učvrstio i ne fali ti mlogo, jedan pedalj, pa da uspeš. Kad se krene u osvajanje sreće, ne mora se osvajati svet ili da obrnemo, ako kreneš da osvajaš svet, ne znači da ćeš osvojiti sreću, vizu za besmrtnost i sve ono za čim se žudi kad se krene u takvu vrstu avanture. Kad je u pitanju umetničko stvaralaštvo, ponekad i nije važno da osvajamo svet ručno i nije nam ponekad važno gde smo i gde živimo. Misli nam ponekad lete brže nego što ih možemo i uhvatiti i razumeti. Nigde nije lako, ni u Banatu, a ni na Andima, ni u Njujojku, ni u Sibiru, a i nema se mogo vremena da se sve osvoji i još da se u svemu da lični pečat i smisao.