Zavičajne slike su nešto što nas prati kroz čitav život. One su naše prvo pamćenje koje svesno, ili pak, nesvesno, nosimo u sebi kroz čitav život. One su tu, nezavisno od toga da li živimo u njemu ili ne. One žive u nama, i mi ih uvek potežemo i vraćamo sećanjem u svest, uvek kad nam u stvarnom životu nešto zaškripi, ili kad u samoći želimo sebi, u sebi, da izazovemo prijatnost sećanja na događaje i ljude koji su oduvek bili naši i samo naši, a ujedno i kolorit blagosti, lepote i nežnosti kojim bojimo svoja sećanja da lakše i bezbolnije proživljavamo svakodnevicu drugog desetleća trećeg milenija, koja u svom turbo haotičnom rijaliti šou i tabloidnom iskrivljenom ogledalu želi da se u našem vlastitom životu osetimo kao ništice.