Služeći se životom koji nam je u svojoj milosti Gospod dao, otkrivamo kako vreme prolazi u mnoštvu protivurečnosti koje se sudaraju u nama samima i svetu u kome živimo i iz želje da ih prevladamo, počinjemo ispisivati reči koje se pretvaraju u stihove, strofe, pesme i na kraju u knjige koje su materijalizacija naših duhovnih pregnuća da se razmrse svi čvorovi koje nam je sudbina nametnula i da se otvore ventili naše, do prsnuća ustreptale, duše. Da poput gejzira iskažemo sve damare i sudare koji se dešavaju u nama i da, nakon toga, oslobođeni, katarzično krenemo na nove, kako egzistencijalne, tako i nebeske poetske puteve.