A onda se jednoga jutra probudio sa mišlju da ljude koji nas vole treba što duže zadržati uz sebe.Da ljubav onih koji nas vole jača naše samopouzdanje.Da nam daje smisao postojanju u ovom turobnom i protivurečnom vremenu.Shvatio je da ljubav u platonskom smislu ne samo da želi prihvatiti i prigrliti uz sebe kao sanjanu besmtnost već je treba i kroz delo ovekovečiti. Ne nikako kao strast i prenapregnutu čulnost koja bi rezultirala razaranjem stvarnosti koja uglavnom i uvek bolna, već je naprotiv uzvisiti i uzdići na nivo duhovnog besčulnog i dati joj onaj anđeoski i božanski nadahnut uzvišeni i vanvremeni smisao.Bio je to dualizam koji je svakako mogao da prihvati i kom je svakako bio spreman da se preda.