O prijateljima Retko govorim, a kad sam to ponekad i učinio, u mladosti, iskustvo mi je pokazalo da se nikada nije završilo na dobro. Teško da nas ljudi koji nas slušaju mogu razumeti u onoj meri kako bi mi to želeli. A kada ih počinjemo ubeđivati, oni su sve sumnjičaviji, oni nas sve skeptičnije gledaju i sve se podozrivije smeškaju. Moja priroda je učinila da sam još od detinjstva imao tu mogućnost, može se reći sposobnost, da lako sklapam poznanstva. A moja potreba za emotivnom blizinom je činila da ih veoma brzo prihvatam kao prijatelje. A moja polivalentna priroda je uvek nalazila prostora za svakog od njih. Veoma retko sam o njima pred drugima, a pogotovo pred ljudima i mojim drugarima sa kojima sam odrastao i koji su se kretali uglavnom samo jednom krugu, govorio. Njih to nije interesovalo, a i kada sam nametao temu video sam da se dosađuju. Dugo sam ćutao o tome. Godine su učinile da sada, kad radim jednu blagu rekapitulaciju svog života i življenja, moram da se osvrnem i na njih, i da priznam da su imali veliki uticaj, na različite načine, na moj život. Sada, u ovim godinama, je i vreme da, ne samo da ih se setim, već i da po nešto napišem o njima i da ih pogledam u oči i zahvalim se na trpeljivosti. Mnogi od njih i nisu među živima. Mnogih se možda i ne mogu u svakom trenutku setiti jer su mi izašli iz vidokruga sećanja, ali ja ću pokušati da otvorim jednu novu stranicu moje kratke proze koja će biti vezana za moje sećanje i pamćenje ljudi koje sam tokom pola veka boravka na zemlji bio u prilici da upozna