Sećanje na minule dane ume da rastuži. Prošlost je neponovljiva osim kad je ne tumačimo drugačije. Jutrom nam prija sećanje, ali prija i kriška hleba sa marmeladom, pa je već nakon pola sata zaboravimo. Godine prošle i buduće ponekad se pretvore u jedno sećanje na vreme sadašnje kad se na ringišpilu jezika i literature kao na kaleidoskopu počnu otvarati slike prekognicijske stopljenosti prošlog, budućeg i sadašnjeg vremena u tren, bezličan i bled, nalik negativu, nalik nama samima kakvim se projektujemo kao ljudi među ljudima, kao slika među slikama reč među rečima, kao postojanje duhovne enegije u večnosti.