Kad se nakon drugog svetskog rata Miloš Crnjanski obreo kao emigrant u Londonu imao je odprilike godina koliko ja danas.On je bio zet dvorskog bibliotekara Mite Ružića, a ja sam zet skromnog posleratnog učitelja iz Popova polja Riste Vulića.Oboje smo iz Banata i odlično poznajemo u poslednjih sto dvadeset godina svu muku i prokletstvo ovih pustara što su nas dale.On je ispunio svoju sudbinu. Ja moju još uvek ispunjavam.On se bavio politikom i diplomatijom i zarad toga je mnogo stradao.U mome životu se politika često bavila samnom. On je zauvek otišao iz Banata orući svoju književnu njivu po čitavoj Evropi. Ja sam se ukorenio u mome selu, i orem paorski vredno moju liternu njivu. Ponekad razgovaramo o svemu onako po naški kao rod i familija po peru, iskreno kao u crkvenoj porti. Ja mu kažem kako se divim njegovoj britkosti poetici sveznalaštvu, njegovom može se reći najuspešnijem književnom delu u srpskom rodu. On ćuti, sluša i gleda me, a onda mi odgovara rečima Pere kravara iz Ilanče.DA SAM ZNAO DA ĆU TAKO MAKAR KAKO U ŽIVOTU PROĆI, NIGDI SE NEBI NI SELIO IZ MOJE KUĆE I MOG SELA. Ja sam nakon te rečenice ostao u velikoj dilemi. Trebaće mi puno vremena da je razrešim, ako je razrešim.