Velikim sokakom pada sumrak. Duško Sikan vozi špediter u koji je upregnuta vrana kobila. Lakim kasom je prodefilovao kraj mene. Zagledan u modro zelenu travu odmarao sam oči. Sa kajasima u rukama, nakrivljenog šešira, ličio mi je na uparađenog momka, a već je prešao pedesetu. Videvši me kako stojim sam, zagledan u drum i zamišljen, on mi je doviknuo; AJDE MALO DA TE VOZAM, DA TE VETAR IŠIBA PO LICU, DA TE BRIGE PROĐU. Ponuda mi se dopala, ali nisam PRIHVATIO vožnju. Uplašio sam se vetra koji šiba i od kog brige prolaze