DNEVNIK PISCA Ljudi su skloni da kritikuju za sve i svašta

 Ljudi su skloni da kritikuju za sve i svašta. Pred kućom sam, veče je, negde oko
osam. Osmi na deveti maj, danas je inače i Međunarodni dan Roma, a sutra je Dan
pobede. Na Dan pobede je umro moj otac. A na Međunarodni dan Roma sam 1986.
godine bio na Romhepu gde sam upoznao sve oni koji u romskom svetu umetnosti
nešto znače. Zaista je to bio jedan neponovljivi svetski hepening gde smo bili u
prilici da vidimo puno bendova, puno značajnih ljudi i da se sa njima upoznamo.
Inače, stazom gotovo niko ne ide. Pre pola veka je u ovo vreme je omladina
prolazila pored moje kuće i išli su u centar, bio je bioskop, bila je kafana, bio je
park centralni u kom je ispred Omladinskog doma uvek bila zvučna kutija odakle
su dopirali najnoviji hitovi sa jugoslovenske i evropske rock and roll scene. Veoma
mali broj je bio novokomponovanih narodnih pevača. Jednostavno, rock and roll je
dobio svoju ulaznicu, dobio je prolaz i naša generacija ga je volela i mi smo se
primali na to i bilo je tako normalno da slušamo rock muziku ili kako su naši
roditelji govorili, da slušamo zabavnu muziku. Moje selo je tada imalo sluha da se
prate najnovija zbivanja i tendencije u sportsko – zabavnom i rekreativnom životu.
Bilo je to drugo vreme, bilo je puno omladine. Tad je bilo negde oko osam hiljada
stanovnika. Da bi sad, ja ne znam da li ima tri ipo, četiri hiljade ljudi na spavanju u
selu. Nikog da prođe stazom. Centar je obesmišljen, ničeg više nema. Ostalo je
samo sećanje na momke i devojke koji su u večernjim satima žurnim koracima,
sveže obrijani i namirisani išli put centra. Toga sad više nema. A drum je prepun
automobila. Zvrndaju. Malo tamo – malo ovamo. Zapadna Evropa nas je napunila
svojim polovnjacima. Prodali su nam svoje staro gvožđe i mi sad imamo u svakoj
kući po jedan, dva, negde i tri automobila. I svi zajedno ne vrede više od nekoliko
hiljada evra. Čuju se ptice noćne, cvrkuću... Eno, sa nakrivljenim kačketom Boško
Kickoš ide kući, vozi električni motor. Ja se i dan – danas sećam njihove kuće,
njegovog brata Žike, njegovog brata Steve koji je, kad je bio kod mene bojtar u
Krušedolu i kad smo mi snimali filmove i određene emisije, u Maradiku
devojkama pričao kako je on popularan i kako je bio na televiziji, a jedna od
maradičkih devojaka je krenula sa njim i kad su je pitali šta ona radi sa tim
bojtarom, ona je rekla, kaže, on meni treba samo da me dovede do televizije, da se
ja probijem, a onda ću ja njega posle otkačiti. Šta oću da kažem? Da, pošto su
zaista pisma stizala sa svih strana, Steva je trčao i govorio, popularni smo!
Popularniji smo od Lepe Brene, popularniji smo od Lepe Brene! Umro je, čuo sam
poslednji, pre jedno godinu ipo, dve godine dana, a pre toga je prošao sva ratišta.
Posle tog kad sam ja otišao još u Krušedol, on se prebacio u Sremske Karlovce.
Da, i ženu sam mu kupio, da zaboravio sam kako se zvala, Micojka... Nije
Micojka, o, Bože... Da, da, da i tu su bili Selica i Koska i ta njegova koju smo kao

oženili, skoro smo ga oženili, o Bože, zaboravio sam kako se zvala. A to je bilo
simpatično, a nešto lepo i smešno da bude, da. Može da bude lepa priča – ženidba.
Iz čobanskog života. Priča iz čobanskog života. Priča iz mog čobanskog života.
Sad se sećam koliko je bilo interesantnih i simpatičnih stvari. Sećam se kako smo
namestili medijsku kampanju i kako je cela ta priča učinila da ostane jedno ime,
moje ime. Šteta... Šteta, šteta, sve je prošlo. Steva je za seks govorio da mandari,
kaže, šta radiš, evo, mandarim ga... Žena mu se zvala Cajka, sad sam se setio,
zvala se Cajka i Tanicko je iz Sremskih Karlovaca. Da... U sobici četiri puta dva su
bili nji četvoro. Steva, Koksa i Selica... I Sele... Da. Evo, za sve ovo vreme prošla
su dva dečaka prema centru i jedna devojčica prema Malideru. Dakle, to je naša
realnost.