Sveti Ilija je prošao. Danas je 04. avgust – Dan velikog pogroma kad su na desetine hiljada ljudi prognano iz Srpske Krajine dolazili ovamo. Tog dana sam vodio Rašu Miloševa i njegovu Veru u manastir Krušedol. Za njih je to bio doživljaj, a mi smo putujući prema manastiru sretali kolone koje su dolazile iz Hrvatske i kroz Srem prolazile, išle i razilazili se širom Vojvodine.
Niko tu nije mogao ništa da predvidi i niko nije znao šta se dešava, ali uglavnom reka ljudi je dolazila. I sad, tako, sutradan sam video u osnovnoj školi kod nas su se rasporedili i smestili u salu za fiskulturu kao neki mali prihvatni centar. To su bili ljudi iz dalja. Otišao sam da vidim šta se dešava, može li se šta pomoći. Ono što sam odneo bila je sitnica, ali je ipak značilo, u pitanju je bilo voće. Različito. Banane, jabuke, narandže, nešto manje, mislim da su u pitanju bile breskve, kruške, ne znam čega je bilo na pijaci, to sam uzeo i odneo. Mislim da je taj karavan trajao i doticao i sutradan.
Strašan je to osećaj. Kad čitav život stane u jednu traktorsku prikolicu. Jedan deo ljudi se zaustavio. Oni koji su imali neku rodbinu kod nas u selu i okolini. Snašli su se, evo sad gledam posle trideset godina snašli su se ljudi. Svako je našao neki svoj put. Malo je država pomogla, imaju svoje kuće, imaju svoju stoku, imaju svoje živote, porodice su ponovo bile na okupu i čak su materijalno i napredovali. Tamo dole nisu ništa prodali, a ovde su dobili novo, tako da se život produžio i nastavio se da ide.
Ono čega se sećam četvrtog avgusta `77. godine sam bio vojnik. Prethodno sam bio na odsustvu u selu, a onda sam se vratio nazad u kasarnu, bio sam vrlo tužan, jer sam bio sa društvom, bio sam sa drugarima, bio sam sa svima osim sa onom koju sam voleo i za koju sam mislio da me voli, ali da me ne voli dovoljno, a u stvari, bila je to greška. Mladalačke sujete su štetne. Svakom pojedincu, pa i meni. Kako smo samo naivni... I kako smo spremni da ne verujemo onima koje volimo, a da verujemo svim onim zabludama i umišljajima koje u sebi stvorimo. Šta reći?
Mislim da sam tad, zajedno sa svojim drugarom Valentom koji je bio Slovak, i Ćosom – Markom Ćosićem, koji je bio Hrvat, popio malo više Ožujskog piva, jer to je bila `77. Mi smo bili Jugoslovenska narodna armija vojska. Vojnici... Tek smo prošli obuku... I onda, pošto su se oni na vreme povukli, u stvari Marko se Ćosić na vreme povukao, on je inače bio fudbaler, na vreme se povukao i sklonio iz kantine, ostao sam ja koji sam pio pivo i jeo keks, kao vafl... I onda je poručnik Gajić, on je komandir voda, došao po mene da idem u kasarnu. Od kantine do kasarne, do spavaone, nas je delila pista. I Gajić je komandovao da dođem sebi, da se prizemljim, ne znam ti ni ja šta i ja sam to sve prihvatao i onda, pored mene je to prihvatao i Zlatko Valent, pokojni iz Erdevika. Krenuli smo. Gajić je krenuo napred, a ja i Zlatko smo krenuli za njim, a Zlatko je onda kao pravi redovni Slovak uzeo i, dok je Gajić koračao krupnim koracima prema spavaoni preko piste, a on je uzeo i počeo da ga imitira. Meni je to mnogo bilo smešno i ja sam se smejao, a kako nisam mogao u jednom momentu da se suzdržim, toliko sam se smejao da sam prosto pao na leđa i smejao se. Bio je to jedan od onih arhetipskih smehova, kakvi se doživljavaju samo jednom u životu i koji se pamte kroz čitav život.
I zaista to sam spomenuo kad sam se čuo sa Zlatkom posle četrdeset godina vojske, zvao sam ga i spomenuo sam i rekao sam mu da se sećam toga i da se sećam njegovih odličnih pesama i poezije koju je pisao tad i onda sam ga zvao da mu objavim knjigu u spomen na staro prijateljstvo, međutim, nismo nikad... Ja nisam stigao do njega, bio sam jednom, al` ga nisam našao kod kuće i nisam uspeo nikako da s njim uspostavim kontakt ponovo. Kad sam drugi put zvao, sledeći put, javila se njegova ćerka i rekla da je preminuo.
Četvrti avgust... Verovatno je još nešto bilo interesantno tog četvrtog avgusta kroz ovih mojih šezdeset i osam godina, međutim, ako se setim da je nešto bilo tako posebno, da ga je obeležilo, svakako ću to i da zabeležim, to jest svakako ću to i da ovde izdiktiram.