O češanju

 Kad je kako i ko je prvi počeo da se češe o druge teško je utvrditi. Istorija o tome ne piše. I u književnosti se to ne pominje. Pisci su obično bili zaokupljeni nekim lepšim životnijim temama. Tu su bili u glavnom muško ženski odnosi prelamani kroz istorijke teme, pa onda oslikavanja unutrašnjih života i portreta duše itd. itd. Tema je mnogo i ne mogu se sve nabrojati, ali uglavnom su birane da se pomalo podiđe čitalačkom ukusu u vremenu u kom su dela nastajala.Češanjem i češatorima se malo ko bavio, oni nikome nisu bili interesantni. Oni nisu bili inspirativni,jer njihovi životi nisu gotovo nikad ulazili u neke dramske situacije da bi pisci i čitaoci mogli na neki način zaintrigirati da o njim nešto napišu.Mapa njihove duše je uglavnom bledunjava i njihove reči su uglavnom površne i opšte tako da se teško i pamte, ali one su uvek tu. Kako u literaturi tako i u životu.Oni se uglavnom kamufliraju prosečnom opštošću i vema retko su iskreni. Njih u narodu zovu još i muftadžijama, grebatorima, podguznim muvama,ljigavcima, ljigama parazitima, gotovanima itd.Za njih su drugi u glavnom tu da bi se oni o njih na ovaj ili onaj način okoristili.Oni se češu o vaša kako duhovna dobra, tako i materijalna.Alavi su ali to ne pokazuju. Malo se daju ali su zato spremni da permanentno primaju.Sve njima treba i sve oni primaju. Svoje uglavnom ne nude. O svom gotovo ne govore. Njihov život je uvek postrani.Ako imaju porodice i o njima se ne priča.Pribiju se uz vas kao krpelji i šćućure se i polako parazitiraju na vašom otvorenosti, a pogotovu vašoj ne doslednosti i sujeti.Oni vas ne vole i ne razumeju, premda pokazuju suprotno samo da bi se okoristili, da bi se očešali, o neka od vaših dobara.U trećem mileniju oni su se razvili u poseban sloj naizgled lepih duša kako je to govorio jedan tragični mislilac iz predprošlog veka. Teško im se može stati na put je se oni veoma vešto kamufliraju, a svoje češatorske folove prenose sa čoveka na čoveka kao šugu. Ako me pitate gde sam ih sreo i gde ih vi možete sresti, pa osvrnite se i videćete da smo u prošlosti imali jedan sistem koji je proizvodio češatore. Oni su se uglavnom ubacivali na ovaj ili pak onaj način u državne službe.Onako ljigavi leporeki i poslušni otaljavali su svoje dane verujući da je ovaj svet bogom dan da se oni u njemu razbaškare.Njihov najuzvišeniji smisao života je da njima bude dobro, a o koga će se češati i nije im važno.Češu se tamo gde ima vajde, a dali je u pitanju država, institucija,ili pak pojedinac to i nije važno,bitno je da češanje bude uspešno.