O Luki Hajdukovću

 Upoznali smo se pre više od četvrt veka, a prvi put smo ozbiljnije i duže razgovarali dok smo čekali ručak u Nap restoranu na ribarskom ostrvu, bili smo gosti književne manifestacije u čast Milice Stojadinović Stpkinje 1996. godine.Teme su bile različite i na preskoke, kako to već biva kad se čeka ručak, tu je bila i zavičajna banatska priča koja se nikada ne preskače. Između ostalog setili smo se nekih mojih zemljaka iz Novog Miloševa koji su naravno vodili poreklo i koji su ostavili traga na polju književnosti. Luka je bio posebno inspirativan u priči o Simi Cuciću. Bio mu je đak, a takođe je i drugovao sa njim dok je boravio u Zrenjaninu. Jedanaest godina docnije, kad sam odlučio da pokrenem Proleće Sime Cucića, setio sam se Luke i pozvao ga da se uključi što je on veoma rado prihvatio i ne samo to već i živo učestvovao svojim predlozima i sugestijama, kako da se uobliči manifestacija. Naša komunikacija se u tom periodu intenzivirala, a pogotovu kad je objavio knjigu pod nazivom Iščitavanje osobenog znaka, gde je uradio jedan veoma stručan esej o Simi Cuciću i za istu knjigu žiri se odlučio da mu da nagradu. Naš poslednji susret je bio na salonu knjige u Novom Sadu tokom trajanja prvog Evropskog fejsbuk pesničkog festivala. Za tu priliku Senka je uradila i nekoliko fotki, tek da se zabeži i da ostane dokument.A pre neki dan na vratima Matice srpske video sam posmrtnicu i shvatio da je Luka umro. Zauvek je promenuo mesto boravka, njegova knjiga o osobenim znacima pojedinih banatskih pisaca se još nije dovoljno ni rasčitala.