Pacijent

 Svi su mislili da je on nešto posebno, jer se tako čudno i nadmeno ponašao kad je u društvu, a on je ustvari bio pesnik i pacijent. Pesnik po tome što je uobražavao da komunicira sa nebesima i sa vaskolikom prirodom oko sebe. A takođe je pokazivao i znake da ume da čita misli ljudi i da pravi natalne karte za pojedince i tako im tumači svoje, može se reći skromno znanje o astrologiji. A ustvari on je bio vrač sa greškom i redovni pacijet za kockarskim stolom. Naravno, voleo je da se karta i kad dobija i kada gubi. Za njega je kartanje bilo uzbuđenje posebne vrste, i ono je bilo i njegova ljubav i strast, a ujedno i njegova terapija i njegovo ludilo, kao kod Fjodora Mihajloviča u devetnaestom veku. Tako sam i počeo nazivati u jednom trenutku gospodina pacijenta pošto je on takav lik da mu možete dati bilo koje ime. Pacijet se na sve priče veoma lako primao, a pogotovu na one koje su laskale njegovom egu i bio je veoma sklon da poveruje u sve i svašta, a kada je u pitanju bila priča o njegovim nadnaravnim sposobnostima tu mu u poveravanju i u poverenju nije bilo ravna. Njegovo kockanje je bilo pre svega seoska kartaroška strast, gde je svake večeri kada je imao gubio određenu svotu novca zajedno sa društvom,od kog se čitave jedne zime u kafani Kauboj nije odvajao.A onda se jednoga dana pojavili u našem selu aparati za kockanje, a naš pacijent se odmah prihvatio nove igre, prvo iz zabave, a onda se rešio da okocka mašinu,to jest poker aparat. Danima nije izbijao iz zadimljenog lokala gde je od popodneva do kasno u noć. kao na radnom mestu lupkao po tipkama i vodio rat sa kompjuterom.Bio je kao u transu i na svoje posebne moći je zaboravio, i na porodicu i sve je bilo nevažno osim da pobedi i da odnese novac. I pobeđivao je ponekad, ali kad je posle dvadesetak godina sumirao rezulatat i kad se jednog jutra probudio u Zrenjaninskom  zatvoru i kad je pogledo ljude bunovne sa kojima je delio spavaonu shvatio je koliko ih ustvari mrzi. Koliko je samo veliki bio njegov prezir i njegova bespoštedna borba  da ih samozaboravom ukloni iz svoje glave.A život se trebao živeti dalje pa ma kako izgledala pozicija u kojoj se našao.Na poeziju je tipkajući godinama po aparatu i zaboravio, a i na moći kojima je bio obdaren i koje su ga kako je umišljao krasile.A kad je odrobovao svoje i kad su se za njim zatvorila teška hrastova vrata u Gundulićevoj broj tri, osetio se slobodnim i odveć slobodnim da bi se vratio kući.Stopom je otišao u Beograd i izgubio se u njemu