O suvim kajsijama u jesen

 Kad su ih sadili i kalemili na dud, Komaderini koji su u tom vremenu pre sedamdeset godina živeli u mojoj kući na kraju sela, ni slutili nisu da će im vek biti toloko dug. Znali su da će trajati duže nego da su ih kalemili na šljivu, ali kad se kalemi i kako se kalemi kajsija na dud, to su čuli od jednog Švabe kod kog su pre rata drugog povremeno radili o žitu radnje u Bočaru. Švaba se zvao Peter i imao je preko dvesto jutara zemlje, i imao je svoju prodavnicu tekstilne robe. Sejao je svake godine na polovinu zemlje pšenicu a na drugu polovinu kukuruz. I kako je svake godine manjao plodored, a Komaderini su mu dolazili na ispomoć  za vršidbu žita i u jesen kad je berba kukuruza, a išli su takođe i kad je oranje da oru sve dok se može do svetog Nikole. Peter je imao jedan veoma uobičajen način života i nije mnogo šta menjao osim kad su u pitanju određene tehnološke novine, za ono vreme veoma prisutne u poljoprivredi. Zahvaljujući rođacima iz Nemačke doneo je prvi konjski plug od tri brazde, a takođe je imao konje rase nonijus koji su bila krupni, teški i mogli su da vuku daleko bolje od ostalih domaćih konja. I Komaderini su zahvaljući godinama služenja kod Petera uvatili takvu rasu konja jer su na svoje kobile pripušćali Peterovog ajgira. Saradnja je svima odgovarala, Komaderinim jer ih je bilo puno u kući a zemlje malo, a Peteru jer su on i žena bili sami, pošto je decu školovao, jednog sina da studira agronomiju, a drugog medicinu  u nemačkom gradu  Minhenu. Komaderini su kod Petera radili još od ubistva kralja Aleksandra Karađorđevića i nekako se sve bilo ustalilio,  jedni na druge su se navikli, a Komaderini su videli da dobro napreduju i svake godine su pored toga što su živeli mogli da kupe još po dva jutra zemlje, što je za ono vreme bio veoma lep napredak za jedno paorsko domaćinstvo. A pred sam rat kad su posadili kajsije nisu ni slutili ko će i kad će ih neko brati, i da će one promenuti više gazda, i da će evo na mene doći red da ih u vremenima u trećem mileniju kao suve zajedno sa izbeglicom Milom koji ima motornu testeru sečem i koristim za grejanje. U našem narodu je uvek važilo pravilo kad u pitanju sadnja voća - ti posadi, a neko će već od te voćke imati koristi, neko će je brati. A i ja evo sečem nešto što je drugi sadio, ali svakako da ću na proleće kad dođe na to red posaditi nove kajsije, a braće i seće ih neko jednog dana kad mene više ne bude, kao i porodice Komaderinih, koji su jedni pomrli, a drugi se iselili iz našeg sela.