O unutrašnjim glasovima

 Javljaju se kad utinem u svakodnevnim poslovima i brigama. Čujem ih kako se komešaju u meni i kako traže puta načina i mogućnosti da se iskažu. Čujem ih jasno kako se prepiru. Kako svaki od njih ponaosob želi da se iskaže. Kako se ištu svojom emotivnom retorikom i kao da hoće da izađu u prvi plan. Ti unutrašnji glasovi su moji životni saputnici koje kroz čitav život nosim kao ogromno breme na leđima. Ponekad su mi teški i ne mogu da izdržim. Kolena mi klecaju pod teretom.Zaduvam se od stalnog penjanja po merdevina kao kad se žito u vreći nosilo na tavan. Srce mi ubrzano lupa a ponekad se i zasopim, pa teško mogu da dođem do daha. Uplašim se umreću onako u stalnom usponu sve jednako noseći ih na leđima.Ti glasovi, sastavljeni od reči, rečenica, slika, prozora,događaja, doživljaja, monologa, dijaloga sa drugim ljudima, ponekad pretvoreni u jadikovke, tugovanke, u groteske i farse svakodnevlja koje postalo sećanje i istorija.Oni  me teraju da da ih penjući jednog po jednog pisanjem i ispisivanjem stranica i stranica spuštam na zemlju, pretvaram u tekstove,rukopise, knjige, sve jednako penjući  se u mnogome olakšan dok  ne stignem pred lice božije i smerno prihvatim godinama isčekivan  njegov sud.