O veronauci

 Jedne nedelje pred ručak, kad se deda vratio iz crkve i kad nam je svima podelio naoru, svečano je saopštio, a bio je član crkvenoopštinskog upravnog odbora, da je i mene prijavio da idem na veronauku. Ukućani su to prihvatili sa odobravanjem, ja sam to prihvatio kao nešto novo i kao priliku da naučim nešto o našoj veri pravoslavnoj. Ručak je bio običan, nedeljni, porodični, sa svim đakonijama koje su se iznosile na sto. A nakon ručka, dok su žene sklanjale tanjire i prale sude, i kad su otac i deda ostali sami u sobi, a brat otišao u svoju sobu, i ja sam ostao tu i gledao u neku moju knjigu i pritajio sam u zapećku. Otac je upalio naš Super bebi radio i na njemu su bile vesti, a po ozbiljnosti koju su pokazivali otac i deda video sam da se radi o nečem veoma važnom i značajnom. Ranije su uvek uključivali radio posle ručka nedeljom i slušali pesme, ali sad je bila neka emisija koju su zvali Brionski plenum, a ja sam video da je to nešto mnogo važno, čim oni ne slušadu pesme. A pošto su me prijavili da idem na veronauku činilo mi se da je to u mojim očima dobijalo još veći značaj. Iz kuhinje je dopiralo zveckanje posuđa, a deda se svaki čas naginjao prema radio prijemniku sa prstom podignutim u vis kao da skrene pažnju kako želi što bolje čuti ono što se dešava i što se govori. Meni ništa nije bilo jasno, nekako mi se činilo da nije ni važno, pošto odrasli sigurno najbolje znaju šta rade. A onda je došao i taj dan, u popodnevnim satima je bio zakazan, u crkvenoj sali, prvi čas veronauke. Naš sveštenik je po činu bio prota i imao je dva fakulteta. Bio je profesor istorije i profesor francuskog jezika. Uživao je veliki ugled kod svojih vernika, a i oni koji su bili na vlasti rešpektovali su ga pošto je jedno vreme, dok u selu nije bilo kadrova, predavao istoriju i francuski jezik u školi. On se u politiku nikada nije mešao, ali je do svoje službe uvek držao i nije dozvoljavao da mu se svetovne vlasti puno mešaju u kanonske i crkvene i crkveno obredne stvari. A nekako tih godina je i naš hram proglašen za kulturno istorijski spomenik koji je država uzela pod svoju zaštitu, tako da je saradnja sa svetovnim vlasima svakako morala biti prisutna. Ali da se vratimo na trenutak kad smo se sastali u sali i kad je trebao da se održi prvi čas. Bilo nas je jedanaest koje su roditelji i porodice prijavile, i to: troje Mamini', dvoje Ikelini', dvoje Žeravicini', jedan Perkov, jedna Kanina, ja i još jedna Mamina devojka. Bilo nas je jedanaest i čekali smo da se prijavi i dvanaesti pa da nas bude kao apostola. Naš prota je bio vrstan pedagog pa nas je već na samom početku učenja uopredio sa apostolima, i hristovim učenicima, što je nama veoma prijalo. Osećali smo se nekako posebno i probrano, tim pre što iz naše škole više niko nije smeo da ide i što su to pomalo pojedini nastavnici ismevali i branili. Ali kad je postojala dozvola roditelja, i pošto je to bilo organizovano učenje i nije se niko preterano mešao. A naše porodice su uglavnom bile one koje su ostale verne tradicionalnom hrišćansko pravoslavnom poimanju vrednosti, a uzasve su bile i konfiskovane i ideološki nepodobne još od ranije, tako da osim blagog ignorisanja i prećutkivanja u školi inismo imali drugih zamerki. A naša osnovna škola je bila preko puta crkve. I nastavnici iz zbornice i poslužitelji su mogli videti kad prilazimo i kad ulazimo u crkvenu salu. A naš sveštenik je umeo da nas pričom i predavanjima povede i uvede u svet Novoga zaveta da smo mi nakon svakog časa izlazili oradošćeni sa predavanja i činilo se da imamo krila i da ćemo poleteti. Posebno nas je vodio u hram i tamo nam je preko fresaka kojima su zidovi oslikani tumačio pojedine priče iz Svetoga pisma. Trudio se da nam dotakne srca i da nam raspali maštu, da nam pokaže i da nas nauči da ako imaš vere u srcu ništa nije nedostižno i da su čuda moguća. Bila je to prva za mene i prava škola samopouzdanja koja se kroz racionalnu socrealističku i samoupravnu nastavu nije nikako mogla naučiti. A i vrednosti koje su nam se tamo nudile bile su tako male i sićušne i bezvredne u odnosu na ono što nam se kroz čudesa uz božiju pomoć moglo dogoditi. I sada gotovo pola veka docnije kad vidim da mi je jedna dobra komadeška života otekla  da se iscedila shvatio sam da od sume koja mi je preostala trebam jedan deo  potrošiti na jednu vrstu oživljenog sećanja na godine kad su udarani temelji za moju celokunu, a da toga i nisam bio svestan tada ličnost.